Pustit ću prošlost niz vodu, neka ode.
Okrenuti se neću da vidim tko mi se ruga.
Neka mi stvarnost bude tek isječak iz kruga.
A drugo neka pođe pod korijen divlje lobode.
Neki za žaruljom idu, neki za svojom kometom.
Ledena nevjesta spušta na oči kačkanu čipku.
Nepoljubljene usne gore u kasnome šipku.
Tisuću korijena sitnih obrezah oštrim žiletom.
Mjehurići na vodi i plikovi na koži.
Koliko puta još se opeći moramo svojski?
Žudnje jurišaju na nas, poput pohlepnih vojski,
Ali pomaže starost: s nulom gorčine pomnoži.
No, stvarno, što bi itko imao s mojim životom?
Živjeti mogu poput slobodnih patarena.
Uvijek utjehu imam u ta dva skromna katrena,
Gdje duh mi miriše kao ruža za pletenim plotom.
22. siječnja 2022.
Flora Green
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.