Kolumne

Jelena Hrvoj
Patnje mladog autora

Ela Ernoić
Rozin kutak

Mirjana Mrkela
Ispovijed jedne čitateljice

Jelena Miškić
Pramcem u sumrak

Martina Sviben
Sve je to u glavi

Aleksandar Horvat
Kajkavsko najže

srijeda, 29. prosinca 2021.

SAE vs. Miroslav Krleža


Na današnji dan (1981.) umro je najveći hrvatski književnik dvadesetog stoljeća, Miroslav Krleža.

Miroslav Krleža: MLADIĆ NOSI SVOJE PRVE PJESME NA OGLED
Ta tuđa tamna vrata, ta siva stakla, lokot,
to čudno strano ime na porculanskoj ploči!
U srcu mladića krv se topla toči,
fontane stiha zvoni srebrn klokot,
a tu je tako sivo, gluha vrata, mračno,
ta gnjila tmina vonja beznadno i plačno.
O, kako je teško na tuđem pragu zvoniti,
na sprovodu samoga sebe kako je žalosno zvoniti.
O, kako je pakleno gorka ova krvava muka,
o, kako buči u nama srca našeg buka,
kako se olovno diže naša nervozna ruka!
Ta sve su naše pjesme žalosne, prazne, sive,
gnjili leptiri, umorne bolesne ptice,
a za tim vratima živi prazno, bezlično lice
što će nam našu najintimniju sanju
da sjekirom lupi na mesarskom panju!
Ta tuđa tamna vrata, to lice i ta sjekira,
taj zvona iglati zvek, zvek kobnog zvekira.
Ta zaključana vrata, ta zavješena stakla,
sjena se siva iza stakla makla;
dok stravično ječi jeka panične zvonjave,
miče se nečije lice u sjeni trule ponjave
i govori glas iz polutmine vonjave:
- Što želite? Tako se brutalno zvoniti ne sme!
- Pardon, oprostite, ja sam donio pjesme!
- A tako? Vi ste pjesme donijeli, velite?
Ko kuhano riblje meso, žuta je ruka mlaka
dotakla ruku pjesnika, propalog đaka;
u kratkovidnom staklu kostobolnog starog gospodina
treperi bolestan mladić i blistavih dvadeset godina;
u oku mladosti cakli se mramorna, čista Evropa,
a pogled po njemu kopa umornog mizantropa,
i jedan se pauk spušta sa čađavog stropa.
I tako stanka, u polutmini ganka.
Daske vrata škripe: daske čađavog lijesa,
a rukopisi šušte: paket krvavog mesa.
"Pisati pune košare pjesama,
disati pjesme ko ribe kad miču škrgom,
nositi brokatne stihove ko svilena neba trgom,
biti srebrna školjka, sjati u vodama blatnim,
srkati vrčeve lune, loptat se breskvama zlatnim,
pisati pjesme po stablima, računima,
kavanskom stolu,
vijati sunčane stjegove, klicati u bolu,
plesati po krovu, tople rane ispirati,
vikati, disati, cviliti, ljubiti, svirati,
harfa biti milosti pjesničke puna
i tako dati papire od sebe i drhtati ko bluna,
jer ovom je sivom licu sve to - "nered i buna"!
I čitava naša krvava kaskada
njemu su - "papir i limonada"!
Pjesnik: - Jedan pogled, drhtaj progutane riječi
može da u nama krene
veliko micanje slika, sjenu ljubljene žene
ili trzaj dragog lica, pri mrtvačkoj svijeći.
Sivo lice: - Da, to je tako,
al' ritam treba pravilno teći!
Što ste u stihu pravilniji, to ćete biti veći!
Pjesnik: - Pjesma ne govori ništa,
i ništa neće da spozna,
pjesma ni škole, ni ritma, ni pravila ne pozna,
pjesma je srebrna igračka u ruci stoljeća pozna!
Sivo lice: - Vaš je govor mutan!
Uzmite prozirnost slika,
metafore naših brončanih spomenika
još su i danas poetike naše dika!
Pjesnik: - Pjesma je intimno mucanje,
skriveni čar što svijeti,
što može da ga pokret usne poremeti.
Sivo lice: - Čovječe mladi,
Vaš je vidljivo prenapet govor,
rabotom takvom nikad nećete steći lovor!
Pjesnik: - Pjesma je suludo titranje,
To mozak u nama titra.
Mi smo luđačka glazbala i zvonimo kao citra,
ako nas takne ruka čarobna i hitra!
Govori dečko tako, srce mu nervozno kuca,
po oku mu sivi pogled kljunom ko vrana kljuca;
govori sivo lice, muči se, muca, pljuca:
kako pjesnička pravila treba pravilno glodati,
ko oblak se ne smije dimiti, niti po krovu hodati!
Čitati treba pjesme ko štampane retke,
po zakonu olovnog sloga i mokre slagarske četke!
I ako postoji tajna harfinih žica,
to je tajna sivih hemoroidnih lica!
Ta tuđa tamna vrata, ta siva, prljava stakla,
to pakleno sivo lice na vratima od stana,
sve to je zinulo ko crna trula rana,
sve to je tako tužno, gluho, mračno,
sve vonja gnjilo, beznadno i plačno.
A to je sveto bunilo i znači:
biti sam i hodati po krovu,
i šaptati tihe tajne u bezdan dlakavog uha.
U blatu i smradu i smeću slušati kako se kreću
ljepote skrivenih riječi za koje su siva lica gluha.
I tako s riječima nijemim
pred tuđim vratima stajati,
slušati prljave glasove iz polutmine vonjave,
zvoniti stihova zvonjave i pjevati i trajati.
Gleda mladić ta tuđa tamna vrata,
to blijedo sivo lice,
u njemu grmi harfa, u njemu grme žice.
Plima se u njemu fosfornog zanosa digla
čudnih trepetljivih riječi, treperi magnetska igla,
a to je tajna svetog bunila:
biti sam i hodati po krovu,
i svojom vikom buditi sive i pospane ljude.
To je tako i tako treba da bude.
.
Sven Adam Ewin: MODERNIJA VARIJANTA
Nosim pjesme na ogled. Nehajno, ispod miške.
Prištavi mladić ja sam. Naravno, duga kika.
Pjesme su genijalne. Pjesme su ekstra friške.
Bijesno udaram nogom u vrata Urednika.
Ne vidjesmo se dugo! Gdje si? Šta ima, stari?
Od Frica pa do danas – prođoše cajti dugi.
Možda ti, uredniče, i radiš iste stvari,
No mi Krleže danas, mi smo ti, vidiš, drugi.
Što je? Što me fiksiraš poput indijske kobre?
I što me stalno gnjaviš – što sam čitao prije?
Je l' to provjera znanja? Nekakav glupi obred?
Ma daj… Pa nismo valjda u Hramu Poezije?
Koje crkve? Hramovi? Što ti to danas znači?
Čemu čitanje drugih? Ja ti ne čitam ništa!
Koja svjetska lirika? Pravci?... Koji bakrači!
Pa srušili smo davno Poetska Svetilišta!
Čije pjesme da čitam, reci, za ime Boga!
Žabokrečina pusta. Sastavit ništa s ničim!
Čista kišnica! Boza. Evo, blizu sam toga,
Da čak ni ove svoje pjesme ne ukoričim.
Dobro! Nešto pročitam. Više ko razonoda.
Odjebem poeziju pa uzmem nešto prozno.
A i to ti je, brate, uglavnom luk i voda.
Demodirani Coelho. Pa, onaj Brown. Grozno!
Čitam Lava… Dosadno. Te Ana. Te Vronski. Te Levin.
Sjednem za tastaturu… No, za koga da kucam?
Umro Goethe. Eliot. Umro Sven Adam Ewin.
A i ja u zadnje vrijeme nešto čudno kašljucam.
Pišem za odabrane. Užasavam se mase.
O kvaliteti ne bih. Ne želim da se hvalim.
Tu imaš dvadesetak antologijskih (zna se).
No ja sam skroman. Šutim. Nek drugi kažu. Ali:
Sergej viče, ja sam - najveći pjesnik Rusije!
Sidran dodaje, ja sam - najveći pjesnik Biha!
Sad i ja nešto kontam (da scenu malo usijem),
Tu kod nas, mislim, je li… To što se tiče stiha…
Štampaš li, dakle, pjesme il' da ih nosim kući?
(Usput: stanujem blizu… Do vas. U depandansu)
Rukopis je na stolu! Pročitaj pa odluči.
I ne zajebavaj se. Već iskoristi šansu!

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.