Mate Milas | Gora

 
Ù nebo se zario tvoj kameni vrh
I oluje tamo razdriješene laju
Pognute glave teglim svoj trh
Prtine mi ove već korake znaju
 
Al nikad ne oćutih ovakav klecaj
Nikad još mi želja ne bje utrnuta
Ne jeknu niz klance nikad ovaj jecaj
Ne posrnuh nikad ovoliko puta
 
A mislio sam sta'ću na kameno ti sljeme
Dotaknut opet nebo i vrisnut ko dijete
Mislio sam sve ću skrotit svoje sjene
I vragove i zmije i čagljeve što prijete
 
Al nađoše me noćas, jezičine plaze
Noćas, majko, vidim, goru prijeći neću
Noktima ću zagrepst kožu svoje staze
Slušat pse oluje i supove što lijeću