četvrtak, 28. listopada 2021.

Tomislav Marijan Bilosnić | Poezija posvećena nedavno preminuloj pjesnikinji Jacqueline Alencar

 

RÍO TORMES DESDE LA SALA DEL PISO DE JACQUELINE, 

EN TEJARES

 

Čudotvorna Djevice od Zdravlja

plavo nebo nad Tormesom visi kao rublje

Jacqueline se moli i gleda u gradski mlin

i vrbe (jasike) u visokoj vrućici prozora

 

Tejares, zidovi su tvoji pisma

pisana od istoka prema zapadu

Na mjestu Lázara de Tormesa 

sjedi Alfredo Pérez Alencart iza stakla prozora

Kad je Jacqueline izišla iz dnevnog boravka ukazao se vrt

oplođena rijeka koja navire

 

Jacqueline piše o Unamunu

o drugoj obali svijeta, o Kristu

bez sumnje, najviše o ljubljenom Alfredu

i pita se što radi

tako visoko u Andama

Vidi sve i ne želi ništa zaboraviti

ni češnjak, ni crniku,

ni bademovo drveće u cvatu 

 

Svodovi oblaka pod crijepovima sunca

plove mimo života u leonskim kupaonicama

U najveći i najvažniji grad dolaze slijepci

ukusa spremna za svačiji san

Jedno stablo jablana iznad ostalih

rođeno u rijeci Tormes diže se

samo da bi moglo vidjeti Jacqueline

kako ostavlja svoje tropske palme

 

S rimskog mosta ona gleda Salamancu

u slučaju da je sutra ne vidi

Njene oči traže pomoć, vide

Chamberi i Arrabal u višem ozonu

Salamanca je na dalekim obalama 

rijeke Acre

Na željezničkoj postaji Tejeres

nema više nikoga

samo ljeto klizi po tračnicama

 

Na kosturima drveća visi vijenac ljubavi

mlin ugrađen u groblje

Otvoren prozor špilja je ispod mosta

Djevica plovi po niskom vodostaju

Srce mi govori da si kraljica

i zlatna boja tvoje kože

na krvavim stablima kaučuka

 

Na tržnici keramike ovoga časa je tiho

svjetlost izvire iz stola za kojim si sjedila

u dnevnom boravku

pored velike školjke s imenom Oceana

Otvaraju se velika vrata i u sobu ulazi

voda Tormesa dižući se

do svega što si dodirivala

i preko uspomena žuri u sjećanje

 

Jacqueline ime s previše dobrote

kao svaka riječ u razgovoru između prijatelja

Prozor je i dalje otvoren za vjetrove

i sunce na zalazu, krvavo

kao da je ranjeno

To što nikada nisam mogao reći

neka kaže Alencart

riječima koje su gorjele u strasti vaše ljubavi 

 

 

PTICA NA RIJECI TORMES

                             Za Jacqueline


Na rijeci Tormes malena ptica zvijezda večernja

uznemireni kamen mosta

bedemi i planine usječeni u nebo

Krik ptice sve obasjava

Ovdje ćeš svake večeri sresti Jacqueline

kako pozdravlja prolaznike

i govori svoje stihove

riječi koje se ne gube s mrtvima

Na rijeci Tormes ptica s očima punog mjeseca

nad Andama položeno krilo na srcu

Voda koja protječe pruža se u rukama

u čežnji novih susreta

Sad kad je sve prošlo s pticom u preletu

sve počinje iz početka



S OKUSOM SOLI, KRUHA I VINA

                      Posvećeno Jacqueline Alencar


Na vratima Colegio Fonesca de la Universidad

Alencart izložen sam

U slici njegovoj čeka nas Jacqueline

U podrume unosi kofere

Na nas pada nebo, kotrlja se kao kamenje

Na vrhu jednoga stabla pjeva ptica

kratki trenutak naše radosti

Jacqueline podiže čašu

u čaši zatočeno crno vino vječnosti

Njezin odlazak nadjačava sve

i moja olovka drhti na stolu

Et pour toi je vaincrai le sommeil et la mort 

za te ću Bolivijko domoći se riječi

i reći da smo samo zemlja

s okusom kruha, soli, ulja i vina

U Colegiu Fonesca de la Universidad

danas je tiho i tiho se poslužuju

misli i osjećaji

O, Isuse Kriste, ti prelomi kruh

i ponudi vino

da stol ni jednoga dana ne ostane prazan.



KAKO SADA DOĆI DO ALENCARTA

                           Za Jacquelin i Alencarta


Sunce Salamance gori u svojoj sjeni

U sjeni Jacquelin sa zrcalom

u zrcalu svi oni što nose zemlju 

u bisagama Tereze Avilske

i odlaze u raj

Svaka je biljka velika zelena vatra

i kako sad doći do Alencarta

Svaki balkon na Plazi Mayor

ruža je koja se više ne želi vratiti

u svoj vrt

Samo se mi vraćamo

u ono što smo bili u svjetlu

i u sjećanju

Sjene pripadaju našim susretima

na suncu Salamance

Sunce traži svoje lice

u onima koje smo voljeli

i stalno se javlja iznova

sa sjećanjem na Jacqueline



RUČAK U COLEGIO FONESCA DE LA UNIVERSIDAD 

Jacqueline i Alfredu Pérez Alencart


Tigar i ocelot s obiteljima

za stolom Colegio Fonesca de la Universidad Salamanca.

Dobivaju sve a ne traže ništa.


Srpanj otkriva sjene putova s kojih dolaze.

Ne oklijevaju ih prijeći sa štitom knjiga

kao zaljubljeni parovi doviknuti:

Nismo napravili posao

ako ga ne otvorimo ljubavi.


Nečujnim korakom 

u razgovor ulazi sv. Ivan od Križa

kao sunce koje se saginje preko luka trijema.

Ne znam što nam se bolje može dogoditi

od razgovora na jeziku poezije 

dok pijemo crno vino boje noći u Salamanci.


Naš kruh je kao papir

samo nam je naučiti umijesiti riječ

po uzoru njegove bjeline.

Stolnjak boje ljiljana

krila su anđela koji prate

sve što činimo i govorimo.


Vjetrovi Anda i Velebita naši su glasovi

ptičja cika u tišinama

a kada za tren nestanu

jave se sunčane trube

iz  tajnih podruma svemira.


Još uvijek tigar i ocelot ne napuštaju

zaboravljeni raj.


Salamanca, 14. srpnja 2019. 


Tomislav Marijan Bilosnić: „Naranče Federica Garcíe Lorce“, 3000 godina Za dar, Zadar, 2020., str. 128.


 

JEDAN DAN U ÁVILI

Za Jacqueline Alencar


Svojim automobilom do Ávile

dovezao me Alencart

U Ávili fotografirala me Jacqueline

njegova supruga


Žurilo im se i put su nastavili

uspavanom dolinom

za Madrid

Dan je još bio previše vruć

i sve je bilo boje krumpira


Snimao sam svaki kamen

pod široko otvorenim nebom

put i polje uokolo grada

Sve je bilo ilovača

samo Terezija Avilska 

bijeli mramor


S vremena na vrijeme

popio bih čašu vina

i uživao


Čekao sam kada će se javiti prijatelji

I tada čujem

Jacqueline je izgubila

fotoaparat



Tomislav Marijan Bilosnić: „Naranče Federica Garcíe Lorce“, 3000 godina Za dar, Zadar, 2020., str. 143.


Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.