Ivo Mijo Andrić | Suza za sestricu Anu

Kao da je bilo jučer, i danas se sjećam nesretnog jutra kada je s ovoga svijeta otišla moja mlađa sestra Ana. Tek je bila prohodala i naučila izgovarati svoje prve riječi. Povazdan je špartala sobom, dotičući nas svojim malim ručicama i izgovarajući naša imena. Željela nam je time staviti do znanja kako nas je sve zapamtila te kako nas beskrajno voli. Oca Miju. Majku Milu. Babu Ružu. Mene, najstarijeg brata i od mene dvije godine mlađeg brata Iliju. Svima nam je bila prirasla k srcu, jer je unijela toplinu i radost u naš mali dom smješten na periferiji sela Čanići. Ja sam je, ipak, najviše volio jer se kod mene najduže zadržavala, gledajući me sa smješkom svojim malim zelenim okicama.

Te godine zima je bila duga i opaka. Snijeg je zapadao krajem studenog i nije se otopio do početka proljeća. Kuće su iz njega virile kao vrganji, a do komšiluka se išlo prtinom uskom, koliko za širinu stopala. Put do štala bio je nešto širi, jer smo do njih morali nositi sijeno i napoj za kravu i tele. Svinjci su bili prazni, a osušeni svinjski komadi visili su u potkrivlju kuće, na dva-tri metra iznad ognjišta. Otac je s komoratima iz sela išao na posao u Rudnik Lipnicu uzanim putem koga su proprtili dok je još snijeg padao. Nisu mu dali da zatrpa stazu jer su tri puta na dan, po utvređenom rasporedu, u manjim grupama išli na posao u smjene i vraćali se kućama udaljenim pet kilometara od jame.

Mi djeca povazdan smo bili u kući. Grijali smo se uz ognjište, izmišljajući igre kojima smo kratili dosadne zimske dane. Sakrivali smo se iza stvari, igrajući se žmirke, skakutali na jednoj nozi mjereći tko će preći duži put, tucali orahe i grickali jezgre, tražeći povazdan od majke i babe da nas puste van. Voljeli smo se grudvati i zalijegati u snijeg, ne razmišljajući o opasnostima koje donosi hladnoća.

Zbog te opasnosti, a možda i nečega drugog, ja sam se iza nove godine razbolio i završio u postelji s vrućicom i teškim kašljem. Kihao sam i hroptao i danju i noću. Gorio u vatri kao da mi je utroba zapaljena karbitom lampe karabituše koju smo koristili za noćnu rasvjetu. Majka mi je od jutra do u kasne sate stavljala na noge obloge od sirćeta, a na prsa masne krpe ili mašću premazane novine. Kuhala mi je čajeve od lipe i metvice te me pokušavala nahraniti pilećim čorbama i komadićima nasjeckane slanine i bijeloga luka. Znala je da imam upalu pluća i da će mi jača hrana pomoći da što prije ozdravim. No, hranjenje je teško išlo.

Nakon nekoliko dana mučenja i agonije, u kojima sam visio na rubu između života i smrti, tijelo mi se osulo kao livada obrasla maslačcima, jaglacima i ljubičicama. Izašao mi je krzamak na kožu. Čuo sam da je baba rekla mojoj majci kako je to dobro. I dodala, da ću sigurno preživjeti jer, krzamak nije tako opasan koliko je opasna upala pluća.

Za vrijeme moje bolesti, mala sestrica Ana dolazila je do slamarice na kojoj sam ležao, gledajući me zabrinuto i milujući mi pregrijano čelo. Više puta sam ju pokušao nagovoriti da mi ne prilazi, bojeći se da i ona ne oboli. Molio sam majku da je drži što dalje od moje postelje, ali ju ni ona nije uspijevala u tome spriječiti.

Prvih dana bolesti nisam mogao skoro ništa jesti. Mati mi je uzalud pokušavala staviti žlicu juhe u usta. Grlo mi je bilo zatvoreno od upale i hrana je završavala na komadu platna koje je bilo natopljeno medom i rakijom i obavijeno oko moga vrata. Na kraju je mati vraćala tanjur sa juhom, ophrvana brigom za moje zdravlje i nemoćna da bilo šta drugo učini što bi mi ublažilo boli.

Dok je odnosila nepojedenu hranu, mala sestrica Ana trčala je za njom tražeći da i nju nahrani juhom. Slabašnim glasom molio sam majku da joj ne daje juhu iz moga tanjura. Bojao sam se da će se bolest prenijeti na nju i ugroziti joj život. Vidio sam na sebi koliko je teška i nepodnošljiva. A kakva bi tek bila kada bi prešla na malu sestricu.

Majka je govorila da ne brinem i da će sestri uliti drugu juhu. Tako me pokušavala osloboditi straha da će se bolest prenijeti i na druge ukućane. A ni sama nije znala kakva nam opasnost prijeti. O tome je više znala baba Ruža koja je duboko uzdisala i othukivala kad god bi se primakla mjestu na kojem sam ležao. Baba me voljela kao prvo muško unuče i strahovala je za moj život i zdravlje. Imala je više znanja i iskustva o bolestima nego moja majka i davala joj je savjete kako da mi skine temperaturu i olakša disanje. Njezini su savjeti bili od velike pomoći jer sam, nakon nekoliko dana agonije, počeo pomalo jesti i razgovarati s ukućanima. Najviše s bratom koji mi je otvarao i zatvarao prozor iznad glave da dođem do zraka i ublažim nesnosne nalete vrućice. Sestrica Ana i dalje je dolazila do postelje, milujući mi lice i pregrijane ruke i čelo. U očima sam joj čitao duboku dječju tugu i žal za oboljelim bratom. Zvala me “braco” stalno ponavljajući riječi “braco bolestan, braco bolestan”. Zbog tih riječi i sada mi suze naviru na oči, kako su mi navirale te zime dok sam bolestan ležao u našoj maloj čanićkoj kućici. Izmučen teškom bolešću i ganut brigom male sestrice Ane. Tada još nisam znao da će moj strah za sestru prerasti u noćnu moru. A opsanost od mogućeg prenošenja bolesti postati ružna stvarnost.

Tek što sam se digao na noge, u bolesničkoj postelji završila je moja sestrica Ana. Srušila ju je visoka temperatura. Gorila je u groznoj vatri i ječala od nevidljive boli. Znao sam za tu bol. Zato me spopao strah. Jeziv strah od moguće smrti najmlađe mi sestre. Opet sam prestao jesti. Zamrzio sam pileću juhu. Ni spavati nisam mogao. Svunoć sam bdio pokraj ležaja male sestrice, lijući suze na njezin mokri pokrivač.

Prva noć sestrine bolesti bila mi je gora od svih noći koje sam proživio u agoniji vlastite bolesti. Budan sam sanjao najgore snove. Slutio sam nešto čega nisam bio svjestan. Na javi sam vidio kraj dječjih igri moje sestrice Ane. Kraj koji prekida sve ono lijepo što smo započeli. A vraća nas tamo gdje nema ničega osim ledene tuge.

Sljedećeg dana sestra je malo progledala. Osmijehnula se rubovima blijedih usana i dotaknula me svojom nejakom rukom. Obradovao sam se tom sretnom trenutku. Suze su mi opet nakvasile oči. I u njenom oku vidio sam suzu. Malu bisernu kapljicu koja se ledi pod sunčevim zracima što su se probijali kroz prozorska stakla.

Taj dan je zasijalo sunce, najavljujući skori dolazak proljeća. Snijeg se počeo topiti, a vrapci su skakutali po granama šljive koja je rasla blizu prozora naše spavaće sobe. Sve je odisalo vedrinom. Samo je u našoj kući vladala neprozirna tuga. Kao magla koja se, s vremena na vrijeme. navlačila u dolinu ispod našega vrta.

Noć nakon sunčanog dana nije donijela nikakvo poboljšanje sestrine bolesti. Temperatura je ponovo okovala njezino slabašno tijelo. Gorila je kao vatra na ognjištu iz kojega su, kao sićušne zvjezdice, iskakale crvenkaste iskre, gaseći se u polumračnom prostoru. Bdili smo na smjenu nad sestrinom posteljom. Mlađega brata prvog je uhvatio san. Otac je zaspao pred ponoć, umoran od teškog rudarskog posla i još teže brige za bolesnom kćeri. Baba je zadrijemala na klupi uz ognjište. Majka je uspjela zaspati tek iza ponoći, ophrvana strahom za život najmađeg djeteta. A ja… ja sam krpom navlaženom rakijom i sirćetom trljao sestrine noge i ruke. Drugu krpu stavljao sam joj na čelo. Gasio sam požar kome se nije vidio kraj. Sestra je u agoniji ispuštala nerazumljive glasove. Dozivala je mamu, tatu, babu i brata. Bio sam izvan sebe. Topio sam se u znoju i gušio u suzama. Okajavao sam grijehe vlastite bolesti koja je prešla na dragu mi sestricu. Boga sam molio da me uzme prije nje te da mi tako olakša bolne dječje muke.

Ali Bog ima neka svoja pravila koja ljudske molbe ne mogu promijeniti.

Tako je i meni pred zoru darivao san.

A malu sestricu uzeo u svoje okrilje.

Ujutro se majka prva probudila. Polako je dlanom dodirnula sestrino čelo i zaledila se od straha i zime koja je prekonoć ispunila sobu. Iz sna me trgnuo njezin plač i jecaj. Svi smo u trenu bili na nogama. Razbuđeni i uplakani. Čak je i otac, koji je teško puštao suzu, tiho plakao držeći hladnu ruku mrtve kćeri. Majka i ja jecali smo i gušili se u plaču. Brat je sjedio na ležaju s rukama preko očiju. Tresao se i grčio kao da ga je uhvatila groznica.

U toj teškoj situaciji jedino je baba Ruža bila pribrana. Sa police je uzela vezeni peškir i njime prekrila malu unučicu. Majka je pala preko mrtve kćeri grleći je i ljubeći. Na sav glas je jecala i molila Boga da joj se smiluje pa da i nju uzme.

…..

Sestru su dva dana kasnije sahranili na matićkom groblju. Brat i ja ostali smo s babom kod kuće. On je bio mlađi pa mu je bilo lakše podnijeti gubitak sestre. Ja i danas nosim nevidljiv teret na duši. Mislim kako je moja bolest uzela sestricu Anu. Preselila se iz moga tijela u njezino i prerano je odnijela u drugi nepoznat svijet.

Baba me je danima i mjesecima tješila, govoreći kako je to sestrina sudbina. Od Boga određena. I kako je moja sudbina htjela da ja ostanem živ i nastavim lozu njezinog drugog muža, a moga djeda Ive.

…..

Dvije godine kasnije, moja je majka rodila drugu kćer. Nadjenula joj je ime pokojne sestre Ane. Da ublaži tugu za svojom prvom kćeri. Da nam olakša bol koju smo nosili duboko u duši. Meni da skine dio tereta zbog osjećaja krivnje koga i danas nosim. Za bolest koja je i mene mogla odnijeti s ovoga svijeta.

Sljedeće godine rođena je i moja najmlađa sestra Ljuba. Tako je naša obitelj zaokružena, a moja tuga prepuštena je vremenu koje poštuje sjećanje i ne priziva zaborav.

…...

Svaki put kad odem na očev grob u Matiće, zapalim još dvije svijeće. Jednu stavim na grob babe Ruže i djeda Ive, a druguje na uzglavlje male grobnice moje sestrice Ane. I pustim suzu iz oka da je nitko ne vidi.

Ta mi je suza na duši i tu će ostati do kraja moga života.