srijeda, 27. listopada 2021.

Kitana Žižić | Najodaniji i najsposobniji tatin prijatelj


Svi su ga zvali Šime bez ruke, mi djeca barba Šime bez ruke. To nam je jednostavno ušlo u naviku, premda nitko od nas nije primjećivao da nema desnu ruku. Bio je toliko spretan i koristio je potpuno ravnopravno kao i lijevu.

Zaljubio se prije dvadesete i svu svoju nježnu mladost nudio otvoreno izabranici. Udvarao se na tada uobičajeni način pjevajući serenade s prijateljima ispod njenog prozora. Imao je baršunast glas, nizak stas, ali srce veliko kao zdenac na hvarskoj Pjaci. Ona je to prepoznala i prihvatila ga kao udvarača. Šetnje su bile beskrajne pod okriljem noći, hodanje dugotrajno. Kad su odlučili objaviti zaruke, svi su bili zadovoljni, mladi presretni.

Ali za mladenačke snove i ne samo mladenačke, često ostanemo prikraćeni. Ili ne prepoznamo ključni trenutak ili nas nepogoda zaskoči iza prvog ugla. Eto prepreke…Zaobići je nakon osvješćivanja ukoliko možemo, preskočiti je ako nam „skok u vis“ dobro ide ili se hrabro uhvatiti s njom u koštac? Mnogo čimbenika utječe na odluku, ali temperament ili karakter najviše.

Kad ga je počela boluckati desna ruka, mladi Šime je patio u tišini. Najprije je vjerovao da će proći, „na mlado je“, kad su se dani pretvorili u tjedne, zabrinuo se, kad je bol ojačala, otišao je liječniku opće prakse. Rezultat pregleda vidio se u stiskanju doktorove čeljusti. Zavrtio je glavom i blagim glasom pokušao zvučati optimistično:

„Nisam siguran u dijagnozu, nešto sam napipao ali to iziskuje specijalistički pregled.“   

U Splitu je Šime nagazio na minu. Dijagnoza: karcinom u uznapredovanoj fazi, plodio se dugo i bezbolno u ruci, „zahvaljujući“ mladosti. Jedina opcija operacija. U šoku i uplašen, više je brinuo o gubitku ljubavi, nego o borbi za život. Vizualizirao je život bez nje, bio je prazan i bezvrijedan. Ne treba mu takav. Ne treba mu Pakao. Samo ljubav puni život smislom, a on je bio premlad da bi znao kako će jednom moći ponovno voljeti.

Ostat će bez ruke i možda pobijediti bolest, mislio je. Ali kad me ona napusti, kako ću dušu izliječiti?, pitao se. „…jer duša boli posvuda kad se slomi“.*

Primijetila je da je nekako drugačiji, ali on se sve više zatvarao u sebe. Međutim, trebao je obaviti pretrage što prije te je jedne večeri ipak prekinuo šutnju:

„Znaš koliko te volim, ali moramo raskinuti zaruke. Teško sam bolestan i trebaju me hitno operirati. Ni to nije garancija da ću ozdraviti. Od tebe mlade i lijepe ne mogu očekivati da pristaneš na takvu neizvjesnost i žrtvu. Razumjet ću.“

Rasplakala se nasred rive na njihovoj klupi u sjeni palme, koju su najviše voljeli. Na toj su se klupi prvi put pogledima poljubili i zažarenih obraza nisu marili za slučajne prolaznike, već su se i usnama na koncu pronašli. 

A onda..? Muk je potrajao. Knedla mu je zapela u grlu, prijetila ugušenjem. A na njenom mokrom licu zasjao je odlučan sjaj. Samo ga je snažno zagrlila, grlila, odmakla se i opet snažnije zagrlila: „Ne, ne dam te drugoj!“

Dok su se mnogi otvoreno čudili i glasno komentirali njenu ludu hrabrost, oni nisu marili. Voljeli su se, uzeli se i drugima nudili svjedočanstvo sretnog braka, okrunjenog sinom jedincem.

Barba Šime je bio veliki prijatelj mog oca, kojemu nikada nije nedostajalo druženja. Mlađima je bio zanimljiv zbog velikog ribolovnog talenta i poznavanju tajni za postizanje bogatog ulova. Htjeli su od njega učiti. Izlazio im je ususret, i mladima i starima, ali su ih dobronamjerni upozoravali da moj tata Nikica voli „skidati svece s neba“, ako su šeprtljavi u gajeti. Ili ispuste kapitalca pri izvlačenju iz mora. Ma oni su i na to pristajali samo da nešto njegovog umijeća pređe na njih.

Jedini zbog kojeg nikada nije zazivao svece u pomoć i „ni ga ćapo nervôz“ bio je Šime s četiri ruke. Toliko spretnosti i brzine u manevrima na moru, moj otac je vidio samo kod njega. Kadgod je Šime bio slobodan, tata je najradije s njim lovio.

Tatine prijatelje smo i mi djeca voljeli, jer u svakom veselju kao i nevolji naše obitelji su stȁle atênto, spremne pomoći jedna drugoj ili uživati zajedno.

Kad sam bila već srednjoškolka, često sam se pitala kako bih ja postupila da sam se našla u situaciji u kojoj se zatekla supruga barba Šimeta. Nisam još poznavala pravu ljubav te sam samo nevješto nagađala. I smatrala kako je to bila vrlo plemenita gesta s njene strane. Ovisi li o karakteru osobe ili o snazi ljubavi?

U vrijeme gimnazijskih dana u Splitu, nekoliko mjeseci sam svakodnevno posjećivala nonu na Onkološkom odjelu u šumici kod bolnice Firule. U krevetu do nje ležala je mlada žena pomorca, lijepa plavuša. Odstranili su joj lijevu dojku, trebala je i na kemoterapiju i zračenje. U to vrijeme postotak preživljavanja raka dojke, bio je značajno manji nego danas.

Željno je očekivala mužev povratak i radovala se odlasku kući. Očekivani povratak pogubno je utjecao na tijek njenog ozdravljenja. Dragi nije smogao snage suočiti se s njenom bolešću. Napustio je. S obzirom da sam je vidjela na osmrtnici samo tri mjeseca kasnije, potresena zbog smrti mlade žene, zaključila sam da ju je njegovo odustajanje od života s njom potreslo toliko da je izgubila volju za nastavkom života. Možda bi umrla i da je ostao s njom…

Ponovno sam se pitala koliko je ljudski okrenuti leđa voljenoj osobi u takvim trenutcima. Nemaju li dovoljno hrabrosti, ili su cinični egoisti ili to i nije bila ljubav? A daleko s obzora u moju svijest iz jazbine zakopanih sjećanja izroni slika mladog hvarskog para, čija je hrabrost obilato nagrađena. 

_______________________________________________

             

*iz knjige „Ono što pakao nije“ Alessandra D' Avenia       


  1. Boluckati             lagano boljeti;

  2. Ćapȁt nervôz       iznervirati se;

  3. Stȁt atênto           stajati pozorno.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.