Slava Rosandić | Čiji je svijet?

„Bok! Marhaban!“

Tako se obraća profesorica Ewa svojim malim i velikim arapskim „učenicima“ i domaćim „starosjediocima“ dvaput tjedno na tečaju koji je nazvala „sinteza naizgled nespojivog“.

No, nije uvijek bilo tako inspirativno i idilično… Baš naprotiv.

Jer, i Ewa je rasla i odrasla i lutala i krivudala među brojnim europskim osobnostima koje su stasale s ponekom pomno zasađenom ili pak stečenom jetkom predrasudom.

Predrasude, dakle!

Kao mlada Europljanka još nije ni shvaćala značenje te riječi - a već ju je obilato s mnogima „živjela“.

Odmalena je nehotice osluškivala svoju okolinu koja je rado i nemilosrdno etiketirala sve drugačije, strano i različito - i ne shvaćajući zašto - ali i ona se takvima potiho (doduše, srameći se) ali ipak! – s nelagodom podsmjehivala.

Okolina joj je neštedimice i ne birajući izraze diskretno prišaptavala poslovično ustaljene fraze koje bezrazložno sugeriraju lažno „uznemirujuću“ blizinu nečije drugačijosti, nepoželjnosti, antipatije pa čak i suvišnosti.

U podsvijesti joj se neizbježno usadila potreba da „čudnosti“ itekako zamjećuje, analizira, raščlanjuje i definira kao zalutalu neželjenu avet.

Jer njezini (i njoj srodni) krugovi bili su široko rasprostranjeni, široko raspojasani i savršeno zaokruženi: stoga bi drznikom smatrala svakoga tko bi joj narušio bogomdane svilene obrise i delikatne konture.

Bijaše zabludjela; takoreći nesvjesna zablude.

I tako je ona tinjala - ali ne doista i živjela - sve do „prijelomnog“ dana kada je sa svom svojom novoprobuđenom empatičnosti zasuzila nad slikom sićušnog azilantskog tjelešca na „obali neprihvata“. Sva okolišna lažno razložna i huškajuća hajka na „najezdu“ migranata – toga časka pala je u vodu i rastopila klimavo usađene predrasude.

U njoj se probudila zatomljena iskonska žeđ za nesebičnom dobrohotnošću, plemenitim pobudama, sebedarjem, poniznošću, skrušenošću.

Grozničavo je iščitavala knjige s migrantskom tematikom; posezala za kronikama njihovih havarija na otvorenim pučinama; upisala je tečaj arapskoga jezika i proučila njima prilagođene programe svladavanja arapskoga i njezina materinskog jezika.

Kako inspirativno! Kako ispunjujuće! Živjet će svoju zamisao! Nadrast će samu sebe na tom putu „iscjeljenja“ sebičnosti.

Cijelim bićem osjetila je da je spremna za samozvanu časnu viziju – ali za produktivno ostvarenje misije poučavanja i prilagodbe došljaka njezinoj tradiciji, svjetonazoru i kulturi - trebalo je svojski prionuti i izboriti se na više „frontova“.

No, ipak!... u nutrini zamisli trunak bojazni klijao je poput otrovna bršljana: „Hoće li oni htjeti surađivati sa mnom?!“, „Namećem li svoje njihovome?“, „Kako pomiriti toliko nepoznatih mentaliteta, religija, svjetonazora, karaktera, osobnosti … a u konačnici… kako se boriti i s njihovim predrasudama?“

Jer svaki narod ima svoje prepoznatljive obrasce ponašanja, poimanja pozitivnih i nepoćudnih uzusa, verzije poželjnog i tradicijski prihvatljivog, predodžbe neokrnjena naslijeđa i baštinjenog. Zadiranje u osjetljiva i ranjiva područja može uroditi ignoriranjem ako ne i averzijom spram nametnutih dobrih namjera.

Također se ustručavala u tom delikatnome procesu poučavanja dirnuti u dijapazon karaktera koji poput hirovita vjetra mogu varirati od otvorenih i prijemčivih osobnosti do zatvorenih i preopreznih i skeptičnih koji su skloni preispitivati čak i najprirodnije suodnose i nakane.

Ewa je nakanila svoje strahove i nedostatak praktična iskustva izgraditi u domovini svojih budućih sugovornika. Prvim slobodnim letom otisnula se put sjeverne Afrike. Nije očekivala da će joj dvomjesečni boravak na mirisnoj prapostojbini ljudskoj učiniti toliko dobra. Pokazat će se da će ovaj naizgled naprasiti čin rezultirati ostvarenjem njezina budućeg poziva i velikim zadovoljstvom ispunjena srca.

Osim što je usvojila osnove arapskoga jezika, suptilno je osjetila bïlo tuniskog naroda.

Njihova narav učinila joj se toplom, bliskom, srdačno; ljudi bijahu marljivi, gostoljubivi i izrazito skromni i samozatajni.

Ljepše odlike čovječje ćudi nigdje prije nije tako snažno uočila. Susrećući se s njihovom svakidašnjicom i razgovarajući s njima „na svim europskim jezicima“ shvatila je da su mještani Mahdie itekako široka uma i još raskošnija duha.

Eksplozija boja koja se prelijevala na njihovim tržnicama, šarenilo odjeće koja nesputano leprša na vitičastim tijelima duž prekrasnih pješčanih plaža, maštovitost i obilje trpeze; pregršt radoznalih, vedrih, znatiželjnih, izoštrenih karaktera koji su joj nuđali pomoć u svakome trenutku nesnalaženja - pobudilo je u Ewi nove čulne, dosad zapretene osjete; istančanost osluškivanja, ponesenost i ushićenje drugačijim…

Nepomućene, zrcalne, intenzivno zlaćane sjajile bi njihove zjenice nalik očima jezerskih zrcala.

Ewina pak pristupačnost, jednostavnost u ophođenju, druželjubivost i prihvaćanje domaćih običaja i baštinjenih vrednota – sazdaše joj boravak u Tunisu ugodnim i dojmljivim.

Povratak kući - satkan od topline i čežnje za pješčanim bijelim plažama i prekrasnim tuniškim ljudima - ubrzo preraste u sada već oblikovanu zamisao o neophodnosti poticajna djelovanja.

Nove i sve tragičnije slike promrzlih migrantskih stradanja u divljim rijekama, neprohodnim šumama, olujnim morima, otrovnim bačvama, ledenim cisternama… sve je to ponuka da poradi na angažiranju brojnih dobronamjernih poznanika i apelira na institucije da se senzibiliziraju za probleme manje sretnih.

Kada bi se netko osorno i rezolutno uhvatio izlizane floskule da svatko neka ostane na svojoj zemlji – ona bi ih upitala s kojim pravom prisvajaju svijet isključivo kao svoje obitavalište.

Zar svijet nije svačiji? Tko i u ime koga smije svojatati zemaljska područja kao neprikosnoveno i nedodirljivo dobro jedne rase, nacije ili kulture?

Većina upitanih zasramila bi se svoje uskogrudnosti a da bi im preusmjerila stid i neukost u svrsishodnost i puninu koju nuđa uljuđenost – Ewa bi utanačila susrete „jednih“ i „drugih“. Ti obostrani trenuci zajedničkih razgovora, raspjevanosti, rasplesanosti, usklađene razmjene otkucaja srdaca – bili su melem za NOVOG čovjeka.