O smokvama koje rastu na sjevernim rutama, mogle bi se napisati priče. Kako su našle svoj put koji ih je vodio s otoka, sa svih tih točaka na kojima žive južni ljudi. Oni koji nose pod grudima eksploziju, čije riječi pršte, lete u pjeni morskih valova, kad sve se čini slatkim i zrelim poput tog ploda. Smokve iz sjevernjačkih dvorišta su ko zvijezde iz mora, prenešene u koferima, pa su iz mrtvog tkiva bodljikaša razvile se u stamene biljke. One koje podsjećaju da nema razlika, da zapravo može korijen izrasti na drugom mjestu. A može li jezik? Što s jezikom, jer bit i srž ploda može se izraziti jezikom naroda, onog južnog ili onog sa sjevera. I smokve na kontinentu više nisu čudan svat, one su dah svježine koju nudimo onima presahlima, onima kojima je suha zemlja potopila grud. I možda baš sok njezin može oploditi zemlju barbara, i ugasiti sušu duše koja se u kasno ljeto odmara.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.