Tomislav Domović | Miriše ljubav

na dinstani luk i sirovo meso
(nepca šire rešetke)

na pepermint i vjetar priležnik
(i oluja pitomo plazi jezik)

na topli kakao i vruću kavu
(orijent diše u porculanu)

na rasol u pijanom jutru
(vonj nedaće ode u sunce)

na jorgovan izrastao iz škrape nokta
(ogrebotine otvaraju dažd)

na zemlju u koju puhnula si dušu
(izrastaju vilenjaci iz vapnenca)

na kovačnicu,
na nakovnju blista znoj kovan u biserni mač

 
na tvoje tijelo, endem u botaničkom vrtu
na moje tijelo, staklenik botaničkog vrta

Miriše ljubav preko planine, preko grada

Čemu pisati o ljubavi?

I najmoćnija riječ jalovina je u nosnicama.

Raširimo njuh, jedro našeg prepoznavanja.
Mač će razrezati sladunjavi parfem.

U mojemu dahu prepoznat ćeš aromu iperita.
I mozak će postati naježena koža.

Pisat ćemo već. Jednom u bezmirisju.
Kad grad okruži planinu i
u botanički vrt nahrupe kopita.

Raširi njuh, spremna si.
Vilenjaci sanjaju smrtnost.