ponedjeljak, 9. kolovoza 2021.

Marica Žanetić Malenica | Lutka od gipsa

 

ponekad uzmem njene ostatke

glavu s tijelom u izblijedjeloj haljini na cvjetove 

otpale su ruke i noge

cipelice i čarapice davno izgubljene

ostarjele smo obje, tek osmijeh nam je ostao isti

njen blag, nježan i tajanstven poput Giocondina

moj zvonak kada smijem se od srca

milujem joj lice i zagledam se u svijetloplave

nacrtane oči s kojima sam razgovarala 

u dane svojega djetinjstva kada bila mi je

i kći i sestra i prijateljica, po potrebi - sve 

 

ne mogu moje kćeri i unuke vjerovati 

da bila je prva i posljednja, moja jedina lutka

kad otac mi ju je s puta donio

velika radost u kuću je ušla

bacila sam već mnogo toga

nju čuvam, ovakvu kakva jest, u dijelovima

bezimenu lutku od gipsa, bez ruku i nogu

da nadživi me, iz ispranih očiju

suzu za mnom da pusti

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.