petak, 2. srpnja 2021.

Marica Žanetić Malenica | Rosa Grapefruit


Austrija, Riegersburg, 2014.

Osvanulo je prohladno i maglovito štajersko jutro. Rosa Grapefruit trlja oči ogledajući se zbunjeno oko sebe.

„Gdje sam ja to?“, upita se.

Nije navikla na svjež zrak ni danje svjetlo. Još jučer je bila u zatvorenome u društvu svojih brojnih prijateljica.

„Mora da je tamo, iza vrata, život ljepši i zabavniji od ovog čamljenja“, mislila je nakon što je već mjesecima čekala svoj sretni trenutak: „Zar mi se nitko neće obradovati i odnijeti me doma?“, pitala se po tisuću puta dnevno.

Nedavno se našla u toploj ručici jedne djevojčice krupnih plavih očiju. Gledale su se milo, Rosa je činila sve da joj se dopadne. A onda je došla stroga mlada žena, zgrabila ju je iz dječje ruke i stavila natrag uz glasan prijekor:

„Znaš da ništa ne smiješ uzimati bez pitanja. Koliko ti to puta moram ponavljati?“, rekla je i povukla svoju petogodišnji kći za rukav.

I tako joj je propala jedna od rijetkih prilika da prije isteka roka ode odavde, da za života doživi barem nagovještaj neke avanture. Vidjela je Rosa da je od rođenja drukčija od drugih, znala da joj to može biti prednost, ali i nedostatak. Kako su dani i mjeseci prolazili ovo drugo bivalo je sve izvjesnije.

„Ne brini se, žene vole ružičastu boju, zasigurno će se neka mašiti i za tebe, tako si lijepa u toj svojoj neobičnosti“, tješile su je i zaštitnički tapšale po ramenima one bijele i oker kao i one u svim nijansama smeđe, pa i poneka crna.

Upravo te crne su je najviše živcirale. Što im je postotak kakaa bio veći, to su bile umišljenije i bezobraznije. S visoka su gledale na sve oko sebe, osobito na one bez tamnih kakao zrnaca. To što su drukčijeg i egzotična okusa, s najrazličitijim kombinacijama voća, povrća, začinskog bilja, sjemenki, ružinih latica i tko zna čega još, nije im priskrbilo očekivani status niti uvažavanje.

„Vidi kako su blijede i anemične kao da nikad Sunca vidjele nisu. A što sve imaju u sebi, gade mi se, to ni pas s maslom ne bi pojeo“, govorile su s podsmijehom crne, osobito ismijavajući one s lososom i špekom.

„Čula sam iz povjerljivih izvora da u neke i crve stavljaju, povraća mi se i pri samoj pomisli na to“, reče jedna od njih na što su se sve počele cerekati i glumiti da im se povraća.

„Ti crvi mora da je tek jedna od izmišljotina zločestih i gorkih crnih“, mislila je Rosa gledajući ih kriomice ispod oka.

Izmaglica se već digla, razdanilo se. Pogledala je uokolo i s iznenađenjem zaključila kako u nepoznatom i pomalo zastrašujućem okruženju nije sama. Otresla je kapi rose sa sebe i učinila nekoliko nesigurnih koraka. Licem u lice našla se s pločama poput sebe različitih boja na kojima su pisala neka nepoznata joj imena poput: Brusnica i Timijan; Koromač i Naranča; Kikiriki i Kečap; Mandarina i Slatki senf; Cikla i Galangal; Maslina i Limun; Đumbir i Mrkva... Pored njihovih imena Rosa ugleda i neke brojke.

„Oprosti, što znače ova imena i brojke“, upita bojažljivo sestru po boji, kraj koje je začuđena zastala.

„Vidi se da si nova ovdje“, reče zlovoljno Duga, koja tu obitava već nekoliko godina: „I ti si, čini se, bila kratka vijeka. Sve smo se mi po rođenju nadale da ćemo zbog originalnosti recepture i neobična okusa biti zvijezde u carstvu slatkog grijeha i dočekati duboku starost. Ali, nije nam se posrećilo. Imale smo peh draga, peh smo imale...“

„A gdje smo mi to, zapravo?“

„Dobrodošla na groblje Zotterovih neuspjelih ideja. Ali, ne brini, nije ni ovdje dosadno, svake godine stigne neki novi propali slučaj. Poput tebe i mene.“

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.