četvrtak, 15. srpnja 2021.

Ivan Dujmić | Karambolirani čovjek, leptir, cvijet sa Velebita i Hajduk


Iz sna me probudi kolega, drmajući me za rame.

- Stigli smo.-reče on.

Ustadoh polubudan dograbih ruksak, ERU sa prigušivačem, jaknu obukoh, te krenuh prema izlazu. Vani sunce proviruje kroz oblake, i povjetarac puše. Ostavio sam opremu kod helića i otišao do jedne pumpe koja je imala slavinu. Umio sam se hladnom velebitskom vodom, vrat skvasio, ruke do laktova. Razbudih se u trenutku.

- Ajde Dujma idemo na kavu!-pozva me Žućo.

- Evo idem!- nasmijah se. Ušli smo u kantinu i sjeli za stol. Guštao sam u kavi. I pričao sa Žućom o doživljajima sa terena koji su trajali u smjeni po 17 dana. Dakle 17 dana bez tuširanja, znoj, nuždu vršiš u kamenjaru, gdje si siguran da nije minirano.

- Ajmo dečki idemo.-pozva zapovjednik voda Ljupko. Ti Dujma sa mnom!-reče Ljupko. Borovnica!-pozva Ljupko!

- Što je gdje gori!-Upita Luka

-Ti sa Dujmom ostanite tu! Pogledah Borovnicu. Čovjek iz Ilače, sa sela, sa brčićima. Kao i Ljupko zapovjednik. Došao nam je još Sale momak iz Ivankova koji bi život dao za mene, u to sam 100% siguran bio. Tada su takva vremena bila…Voljeli su me dečki, jer sam bio tehničar medicinski, a iz mog bogatog ratnog puta su vidjeli da nisam za zezanje kada je akcija u pitanju, ali da sam čovjek od povjerenja.

Sjeli smo svi za stol, a Žućo upita: - A ja?

- Ti žućo u helikopter i na teren. Mi ćemo u drugoj rundi.

Ode Žućo, čovjek od dva metra, koji je jednom kada su specijalci radili na osiguranju disca u Dubrovniku jednom momku koji se je bahatio da je Mile Hrnića sin, lupio šamar da se više nije ustao. Imao je ruku veću od generala Rojsa.

- Šta mene briga tko ti je ćaća… može biti i Šeks, možeš biti i Tarzanov sin... baš me briga! Izgovorio je žućo nakon šamara.

Sjedili smo za stolom i razgovarali o pikanetrijama koje je započeo pričati Ljupko. Taj čovjek je živa legenda. Znao se je ušuljati svakoj ženi u srce. Uvijek je pristojno bio obučen, ali na način koji je izazivao simpatiju i smijeh. To su bile:

Prvi outfit- Smeđe cipele, tamno zelene hlače, kaput karirani sa pretežito plavom bojom, košulja ljubičasta i crvena kravata. ALI!! Trenutak samo…jedino što nije mijenjao kod sebe je bio taj švalerski brk toliko smiješan i simpatičan.

Drugi outfit- Crne cipele, karirane hlače, Sako blijedo smeđi, plava košulja i bijela kravata. Koja je na nekim mjestima bila, uflekana. ALI!! U ova dva outfita Ljupko nije mijenjao jedino čarape…bile su SMB boje. Vojničke.

Dok je pričao u meni je urnebesni smijeh izazvala priča kada je prije rata htio ići u Niš snimati porniće.

- Ozbiljno!?-upitah.

- Jeste Dujma…htio sam ići, ma to su žene ko avioni. Čuo sam da traže glumce pa sam se prijavio, ali me je ovaj rat skoro uništio.

Zaključio sam da je Ljupko bio nesuđena porno zvijezda, ali što je tu je. Svoje ljubavno umijeće je dijelio sa ženama koje je sretao.

- Mala daj nam četiri piva!-pozva Sale konobaricu. Žena ode za šank, otvori četiri piva i donese za stol. Meni ne treba nešto mnogo piva da mi se ne zavrti u glavi. Nisam baš podnosio alkohol, i to sam izgovorio.

- Zašto? upita Borovnica Luka?

- Luka moram biti priseban, ako se nešto nekome dogodi, metak, zmijin ugriz, ili mina moram biti priseban. Luka me potapša po ramenu. Tada se načela tema, kako su Ljupko i Sale u jednom kafiću u Cavtatu a vlasnik se je zvao Ivo i bio iz Slavonije, pili toliko stock cole, da je Ivo komentirao:

- Ovakvo nešto nikada nisam vidio u svom životu!

Sale je sam popio 40-ak stock cola a i Ljupko također. Za divno čudo, bili su takve race, da se nikome nije po licu vidjelo, a to se ne može sakriti, je li im alkohol obuzeo organizam.

Tada me je obuzelo sjećanje na Dražena Lucića, mog pokojnog prijatelja koji je poginuo na Kunjevcima i pokojnog Zubu Karamana, koji se je ustrijelio u kafiću u Cavtatu. Da sam tamo bio, znam da bih to spriječio, jer sam jako dobro primjećivao kod ljudi psihičku nestabilnost. Dobar sam bio đak iz psihologije. Hvala profesorice na prenesenom znanju, ali jedan život nisam mogao spasiti, a to je Zubin jer nisam bio prisutan. Gotovo sam postiđen bio jer taj puta nisam išao na teren, jer su mi noge bile obasute žuljevima od prstiju do pete. Boljelo je. I lijeva i desna noga.

Dok sam pričao Saletu, Ljupku i Luki, na koji način se to razaznaje, taj tremor, blijedilo u licu, psihički uzrokovana napetost koja, kada se jednom spusti kočnica, više je nitko ne može vratiti. Opisivao sam im iz literature, da je to adrenalinski atak na organizam koji ne staje. Npr. kick boxer, ima navalu adrenalina dok traje meč, ali kod nas specijalaca ta navala traje non-stop.

Kasnije sam i čuo za nekog malog iz Privlake koji je ćaći srušio garažu i to sa konstantnim udaranjem u jedno mjesto…nogom! Prisjetih se jedne priče iz japanske mitologije ili je to pak bila znanstvena činjenica-fantastika(ne znam): U Japanu uhvatiš leptira, i dok on leta tako i mijenja strukturu zraka lepetom krila, ta promjena zraka raste i raste dok recimo u Hrvatskoj ne izazove oluju katastrofalnih razmjera. Zaključio sam, a čuo sam i priče Franje moga prijatelja iz logora, također iz Privlake, koji ga je poznavao, da su on i Franjin brat zajedno dizali utege. Dobar je bio mali… primjenjivao je tehniku leptira: leptir je mahao krilima, a on je udarao u garažu. Razlika je u nijansama, a rezultat isti…netko pada na pod, a u oba slučaja-čovjek! Kasnije je taj mali, koji je nogom rušio garaže postao-specijalac ATJ Lučko. I Kick boxer…Svi ga znamo…legenda. Samo da bude toliko pametan pa da se na vrijeme povuče…Ja bih mu to rekao. Ne treba liječnike ako ga nagovaraju da još može. Kasno je ako se dogodi nesreća…

- Ajmo dečki, stigao je helikopter!- pozva Ljupko. Uzeli smo transportne vreće, torbe, rance, i naoružanje i ušli u helikopter. Svi su sjeli na klupice sa lijeve i desne strane. Ja sam sjeo na kacigu vojničku (američku) na kojoj je straga pisalo: Bože čuvaj Dujmića! Sjeo sam na nju iz više razloga:

- Letjeli smo iznad oblaka i iznad prostora srpske krajine. To mi je kazao pilot helikoptera. Srbi ko Srbi bili su naoružani protivavioncima, a ja nisam želio da me baš strefi u jaja. Kaciga je bila sigurnija. Smijali su se specijalci, jer sam ja duhovito objasnio da ne želim da mi šuljevi popucaju! Urnebes u helikopteru od smijeha.

- Ma kad počnu pucati to puca ko kokica u tavi! Još veći smijeh… Jablan se je valjao od smijeha.

- Ozbiljno zašto sjediš na kacigi? Upita Ćuća specijalac sa Borinaca. Ćuća gledaj to kao nešto praktično. Moja kaciga ima dva sloja metalni i od tvrde plastike sličnoj kevlaru.

- Znaš li što je kevlar? upitah.

- Ne znam.

- E od toga kevlara je napravljeno ovo.- pa pokucah po pancirnoj košulji.

Ćuća je još jedan trenutak gledao, gledao, pa skide sa glave kacigu i sjede na nju.

- Jel sad dobro, tako čuv… -prekidoh ga

- E sad si skontal Ćuća! odgovorih.

Letjeli smo oko pola sata nad Krajinom, ugledali masivni Velebit kroz maglu. Obožavam tu Hrvatsku planinu dan danas. Kako smo se približavali Dušicama, mjestu gdje će nas iskipati, helikopter je polako slijetao na veliki plus i krug koji je bio obilježen na travi. Ustadoh sa kacige stavih je na glavu i beretku uzeh u lijevu ruku. Na beretki sam imao uvezan puhov rep. Ulovio sam ga, jer se od njih nije moglo spavati koliki su urnebes radili po kolibi na punktu.

Razdvojili smo se po vodovima.

- Ti Dođž (domaća obična đžukela tako me je zvao od milja Luka Borovnica jer me je volio kao brata) na početak kolone. Ideš na trojku, u grupi ste ti Kruno i Oko.

- Dograbio sam desetak konzervi iz svjetskih donacija, i otišao u “frižider” (rupa u zemlji iskopana da bi meso bilo hladnije, i da se sporije kvari) i odsjekao dobar komad mesa za nas trojicu.

 - Kruno uzmi vodu, a ti Oko uzmi kruh.

 - Idemo, rekoh ovoj dvojici. Imamo pun kufer i osamsto do punkta! 

Uzeo sam pravac i jedva zamjetnom stazom krenuo ka njemu. Oko je pričao sa Krunom, a ja sam bio sa mojim mislima, hoće li biti sve ok…nosio sam i torbicu prve pomoći sa sobom. U čitavoj satniji sam bio jedini tehničar. Morao sam imati krila da bih stigao od jedinice do desetke. A imao sam ih…ali ih tada nisam primjećivao. U lijevom đžepu sam imao sliku Međugorske Gospe…ne sjećam se tko mi je dao, ali mislim da ljepši poklon u to ratno doba nisam mogao dobiti. Krunica oko vrata posvećena od Ivana Pavla Drugog mog omiljenog pape. Što god krenulo po zlu, znam da će mi Bog dati snage i da ću sve napraviti da bih zaštitio ranjenog ili ugroženog. 

Nakon pola sata hoda stigli smo do kolibe, našeg punkta. Stvari sam odnio u kolibu, pušku na rame i počeo sam skupljati suhe grančice, tanje, deblje, panjeve za vatru. Trebalo je meso ispeći, a i noći su bile hladne. 

Vatru sam zapalio, i pozvao ovu dvojicu da sjednu sa mnom. Sjeli smo u krug. Napravio sam nekoliko ražnjića, zapravo šest-svakom po dva, okrenuo ih prema žari. Nageo sam vodu u suho grlo i otpio pola litre. Dao sam Kruni. I on je otpio, pa je dodao Oku. On iskapi ostatak. 

- Jel netko provjerio jel žica radi? Kruno ustade i ode u kolibu te podignu telefonsku slušalicu.

 - Zavrti!-rekoh pri tome misleći na ručicu. Kruno zavrti. Halo! “Ovdje trojka, sve je za pet, za sada.” Sa druge strane je bio najgluplji i najbahatiji po pameti specijalac- Bemus. Ma jedi nešto slab si-bio je odgovor Bemusov. 

- Kruno reci mu da ću osobno doći po njega kada zađe u minsko polje!-ispalih. Kruno se nasmija, te prenese Bemusu. 

Tajac! 

Eto tako se to radi.- zaključih. Bemus me nije volio jer sam mu 1991 skinuo curu sa nišana, danas poznatu TV zvijezdu, voditeljicu. Nije imao lijepe riječi za mene. Pljuvao me je gdje je stigao. Nisam obraćao pažnju na to. Bio je običan lajavac i kurvar, hvalisavac i nitko bolji od njega. Klošar bio i ostao dan danas. A takve nisam podnosio jer sebi nije mogao priznati da to što radi i čini svojoj supruzi-nije dobro. Proklet takav vjernik. 

- E a sad mi kaži nešto Oko…zašto te tako zovu-OKO!? Nikada nisam čuo za takav nadimak.

 - Oko i Kruno sjedoše uzeše pečene ražnjiće i Oko započe priču.

 - Kao mali sam bio drekavac, derao sam se po cijelu noć, valjda sam fraz dobio od deranja, pa su me vodili kod liječnika. To je prošlo bez posljedica, ali od toga dana više nikada nisam sklopio oči. Ja kad spavam imam otvorene oči…

 - Ozbiljno? upitah smijući se. 

- Da nastavi Oko…otvorene su uvijek i spavam. 

- Hahahahahahahahha!- pa ti si fenomen. Podsjećaš me na fakira ili u najmanju ruku na Gandalfa čarobnjaka iz jedne knjige koju sam čitao. Nasmija se i Oko…nije niti on volio Bemusa jer mu je ovaj psovao majku. 

- Bemus je nekulturna latentnohomoseksualna "seljačina"!- rekoh Oku! Jesi upamtio? E to mu kaži i Mir u Bosni. 

- A ti doktore?-upita me Kruno. Što ćeš kada rat završi? 

- Ovo me nitko nije pitao nikada, prvi put čujem ovakvo pitanje.-rekoh. Na trenutak me uhvati užas, koliko sam se saživio sa umiranjem, ranjavanjem, previjanjem ranjenih i patnjom kojoj sam bio svjedok. 

- Pa volio bih završiti fakultet kojeg sam upisao. Upisao sam filozofski fakultet, a nakon dvije godine bih se prebacio na psihologiju. Volim psihologiju, imao sam dobru profesorku koja me je svačemu naučila. 

Pričao sam im o stvarima iz psihologije, od ID, LIBIDO, EGO i SUPER EGO, o vrstama osobnosti KOLERIK, FLEGMATIK, SANGVINIK I MELANKOLIK. Vidim da im je bilo zanimljivo pa sam nastavio pričati. Kako se razlikuju te osobnosti, kojoj osobi sa karakteristikom iz nevedenih dati koje oružje itd itd. 

Kada sam završio priču, pomalo umoran upitao sam ih: 

- Jeste li naučili što? Bilo im je drago jer nikada osim ozloglašenih liječničkih dijagnoza zvanih PTSP nisu ništa dobroga čuli. Tako je to išlo. A te se stvari nisu promijenile do današnjeg dana. 

Večer je padala, polako, pa smo se podijelili na smjene tko će kada držati stražu. Ja sam rekao: -Idem prvi spavati, pa me probudite za smjenu. Ti Oko si prvi do 22:00 onda idem ja do 03:00 a potom Kruno do jutra. 

Raširio sam vreću za spavanje, i ispružio sam se. Adidas patike sam skinuo i čarape također. Posegnuo sam u ruksak i uzeo tablete koje sam pio zbog tog usranog adrenalina koji me je prao. Dabogda se ugasio kako si se upalio. Pomislio sam na molitvu, i u tišini, hladu i tami kolibe sam se pomolio Isusu Kristu i Gospi. Nisam znao previše molitvi, nisam znao krunicu moliti, ali ono što je mišlju izlazilo iz moje svijesti je bilo iskreno. Zaspah 

Zazvrndao je telefon. Trgao sam se i zgrabio slušalicu: Čuo sam prvo fićukanje, a potom i glas: Doktore ujela me je zmija za spolovilo…poskok. Treba mi netko život spasiti…Kruno je u taj čas ušao unutra i uze slušalicu te odbrusi Bemusu: Traži nekoga iz Nuštra pa zajebavaj. Ali muškog ima jači cug!-Tresnuo je Kruno slušalicu, i reče: Majko moja glupan! 

Ponovo sam zaspao. Ovaj puta u komadu do smjene moje. Oko ode u kolibu, a ja naložih vatru. Primjetio sam nebo, a za noći kao što je ova bila mogla se je primjetiti i Mliječna staza. Malo tko je zurio i volio nebo kao ja. Već tada sam isplanirao si tetovirati krila na leđa. Samo da rat završi. Neka prestane ova agresija…Tad se sjetih. Ušao sam u kolibu uzeo poljski telefon (ne nije mobitel iz Poljske op/Stric ivan) te ga dovukao do sebe. Znam sve koji su bili Leovcu, Mirsadu i Stivu uz guzicu. Pogotovo Bemusa. Imali su alkohola i opijali se po čitavu noć. Netko će zvati 100%. Uzeo sam vodu i umio se. Brada je stara dva dana. Brzo mi je rasla. Sjetio sam se moga brata koji me je gledao kada mi je tata prvi puta stavio Wilkinson žilet u britvicu i kazao: 

- Polako samo da se ne posječeš…žilet je oštar ko vrag. Gledao je moj brat, i gledao. Jer nije imao bradu jaku. Tek nešto brčića, na bradi par dlaka kozjih i na obrazima. 

- Narast će i tebi, ne brini…još si mlad.

 Vratih se u stvarnost i prebrojah koliko je od toga doba dobrih stvari bilo a koliko loših. Pamtio sam one dobre. Loše sam odbacivao, pisao na papir i bacao u vatru za hladnih dana kada sam ložio peć u sobi. 

Zazvoni telefon. Zapalio sam cigaretu, i povukao duboko dim. Zazvoni drugi put telefon. Povukoh drugi dim, i pogledah zvijezde kako titraju na nebu…noć je bila prekrasna…ali do nje se je moglo doći samo ako prođeš “fluid rata” koji se je širio posvuda. Nekakva nevidljiva na mah skrama, koja je bacala ružnu svjetlost na ljude koji su propatili. Zazvoni treći puta telefon…e sad znam da su se posvađali i da su probudili Leovca. Neka su ga probudili… Povukoh još jedan dim te pogledah lijevo i desno. Da nije vatre, “mračno ko u onoj šubi za kraj svijeta” netko je provalio pa sam upamtio. Pamtio sam naizgled nebitne stvari…Zvrrrrrr!!-zvoni telefon. Pamtio sam gegove, migove tikove ljudi sa kojima sam se sretao. Najviše sam se znao iznenaditi kada kod nekoga ne bih vidio ništa. Zvrrrrr!!- e sad se odlučiš javiti. 

- Pronto!-rekoh. Ne ništa se nije dogodilo, već se ne želim javiti pijanom Bemusu i drugim "bolesnicama" tamo kod vas koji nemate pametnija posla, nego spavate u vreći za spavanje, i li pijete rakiju. 

Zora je dolazila na svijet, stidljiva ali polako. Kao da se navikavala na ispunjavanje zadanih zapovjedi. Brzo je svanulo, a ja sam svoju litaniju ispalio dok je glas sa druge strane šutio i slušao. 

Prekinuo je vezu. Oko deset sati, zazvoni telefon. Temperatuta oko 30+ stupnjeva. Velebit. 

- Alo lipi!-čuo se sa druge strane glas. Ovdje Vlado Kalauz zapovjednik BAT iz Splita. Probudi nekog da te zamini, tribam te, hitno. 

- Jel ti ozbiljno ili me zajebavaš?-upitah, a Vlado shvati koliko su me puta u 22 terena zajebavali preko telefona, a nisu shvaćali, da me ne treba dirati osim kada me trebaju. A to je bilo ovo jutro. 

Probudih Krunu i rekoh da moram ići. 

- Jel trebaš pomoć? 

- Ne trebam. Uzeo sam torbicu prve pomoći, pušku i krenuo utabanom stazom. Trebalo mi je nekih desetak minuta do “nulte kolibe”. Otvorio sam vrata i upitao:

 -Tko je Vlado Kalauz? 

-Ja san!-reče plavokos čovjek visok 190/200 sa šapom koja mi je progutala dlan. 

Svi su bili na nogama. Pravio se je doručak. Vidim i alkohola su imali, ali Vlado nije pio. Bio je trijezan. Super!-pomislih. Netko pametan u ovoj “nultoj rupi” 

-Lipi imam jednoga gori kojega je poskok ujea za nogu! Pravia je veliki Križ, istesao ga od jednog stabla i poskok ja bia blizu, valjda ga je nagazio i ovi ga ujea za nogu. 

-Dobro…krećem, koji je punkt u pitanju?-upitah 

-Iđe i jedan moj sa tobom da ti pomogne?-reče Kalauz 

-Pa jel nemate tehničara medicine?-upitah ponovo 

-Lipi sada i nadalje ka i uvik imamo samo tebe.-Reče Kalauz 

-Sve pet, ajmo Splićo idemo. Zovi Vlado tamo i reci im da ne smije hodati jer se otrov tako brže širi, neka miruje, ili neka ga nose prema nama, pa se nađemo na pol puta.-dadoh upute i zatvorih vrata. 

-Vodi!-rekoh Splići. 

-Nadam se da nije nekakva zajebancija, jer mi je pun kufer zajebavanja i badanja. 

Splićo pogleda pa upita 

- A nije valjda da ti to rade? 

- Lipi, rekoh, budi sretan pa nisi Vinkovčan. 

-Za koga navijaš?-upita Splićo 

-Za Hajduka. Ćaća mi je sa Aržana porijeklom. 

-Ja ti iđen na svaku utakmicu, kupin sa broda bengalke pa ih palim na utakmici. 

-Jel možeš ti meni Spitfire jaknu nabaviti?-upitah 

-Mogu, ae, kako ne!-Sve sa broda!-doda on. 

-Kako se zoveš? 

-Parangal-drago mi je ja sam Dujma 

-Ka sveti Dujma… 

-Tako nekako Parangal.Tako nekako. 

Hodali smo stazama gore, dolje, prolazili pored minskog polja, dolazili do položaja splićana. Znali su sve što se dogodilo. Time mi je odgovornost bila još jača, i budila u meni duh ratnika i medicinskog tehničara. 

Stigli smo do njih. Leži Splićo, zavrnuta nogavica, i vidljive dvije ranice. Ugriz. Ma jest malo morgen. Nije ugriz. 

-Aj mi kaži šta si radio i gdje je zmija bila? Jel ubijena? 

-Eto tu san tesa Križ zavjetni, jedno po ure, i kad san siša doli, osjetih bol u nozi. 

-Jesi li vidio zmiju?-upitah te sam počeo promatrati ranu i pipati oko nje. Te dodah: 

-Ugriz poskoka, ako se na vrijeme ne tretira kako treba, može biti smrtonosan. Čak i mladunci dugi do 18 cm opremljeni su otrovom koji može biti opasan. No poskoci nerijetko čuvaju otrov za plijen pa njihovi ugrizi znaju biti racionalizirani, malih doza ili čak ‘suhi’. Lipi imaš sriće…ovo nije poskokov ugriz ovo te je drvo nabolo, sto posto sam, siguran. 

-A Bog da te nevidio, zna san odma da nije jer ne bi poskok uteka od kamena da sam bacio na njega. 

-Budi sretan jer oni koriste otrov za puhove i miševe, rijetko kada napadaju ljude. Znači i ako je bio i ako te je ugrizao, do sada bi bio mrtav. Et rođo, ne sekiraj se. Javi tamo Vladi Kalauzu da se ne brine. Sav se uzjebao. 

Krenuli smo natrag. Bio sam gladan i žedan. Putem vijugavim smo stigli do “nulte kolibe”. Uđoh unutra te Vladi objasnih o čemu je riječ…Vlado je saslušao, smirio se, i kazao kuharu: 

-Daj čoviku da jede i da pije koliko hoće.-zapovjedi Vlado kuharu. 

-Šta ćeš jist?-upita jedan specijalac. 

-Ma daj šta bilo konzervu, sardinu, bilo šta. 

Žice su proradile i saznalo se da je Splićo se ozlijedio dok je tesao Križ. 

Dani su prolazili. Lijepo vrijeme je bilo. Služilo nas je. Jedan dan sam u lov na poskoke. Ponio sam plastičnu bocu od mineralne, dugačku šibu. I krenuo po stijenama cunjati. Nije prošlo dva sata već sam ih imao par ulovljenih. Nisam nikada jeo poskoka, ali ću ga ovaj puta probati. Puha sam već jeo. Zanimljiv okus ima. A beretku koju sam nosio je krasio puhov rep. Nitko mi nije zamjerao zbog toga. Vraćao sam se u bazu na punkt, stresao ulov na kamen, nožem odrezao glave zmijama, ogulio kožu…pomislih, da je malo jača i dulja, te šira bila bi lijepa kravata sa tim šarama. Očistio sam im utrobu, a glave pobacao u vatru neka gore skupa sa otrovom u zubima i vrećicama. Uzeo sam tiganj, malo ulja, isjekao zmije na komade duge kao kažiprst i stavio na blagu vatricu. Pojeo sam zmije velebitske, u slast. Imale su dobar okus. Upečatljiv. Smjene su se mijenjale, a dani prolazili. Trebalo se preko Debelog brda do obale mora u gradić otići po cigarete. Ja sam imao cigareta, koliko mi je trebalo. Nisam kartao za cigarete niti za pare. Bilo je specijalaca koji su gubili kako cigarete, tako i čitave terenske dodatke koji su iznosili kao druga plaća. Sjeo sam u hlad, iz čuturice potegao vodu, počešao bradu koja je sada već bila toliko velika da me četnik ne bi razlikovao od svojih. Svrbila je. Otac me je naučio da se brijem redovito, i da budem perfektan u svemu. Trudio sam se ići njegovim stopama, a to ponekad nije bilo lako, ali uz par savjeta i postrojavanje plavim očima, sve bi bilo jasno. Dovoljno je bilo da me otac pogleda osjećao sam snagu tog pogleda. 

-Hitlerovac! Pravi si Hitlerovac!-dodao bi otac uz smijeh. 

-Daleko sam ja od nacista i fašista tata!-rekoh ocu. 

-Znam, samo se šalim! 

E tad primjetih kolonu sa brdskim konjima. Specijalci su se vraćali iz nabavke. E sad ću ja lijepo sebi uzeti što mi treba ne zvao se ja Ivan. 

Prilazili su polako, a ja sam krenuo u susret.

- Ohooohooo! Krešoooo.-povikah.

 -Jeste li mi kupili Marlboro?

 -Jesmo.

-Daj mi dvije šteke moje i odoh na punkt. Krešo zavuče ruku u ruksak i izvadi dvije šteke.

 -E tako te volim. Jesam li nešto zaboravio?-upitah

-Ništa valjda si to naručio.-dobih odgovor

Zadovoljan sam krenuo sa Marlboro štekama prema punktu. Bio je to 12-ti dan terena. Još pet izdržim sa cigaretama, pa kad dođem kući prvo kada puna vrele vode, sapun, šampon, četka. Trebalo je saprati tu prljavštinu ratnu, i znoj sa sebe. 

Stigoh na punkt, te počastih Krunu i Oko sa cigaretama. Kruno nije pušio, a Oko jeste. 

-Opaaaa! Jel se to Marlboro puši?-uz smijeh dobaci Oko. 

-Nego što! Moj jarane nego što? 

Kasno tu večer kada sam legao spavati, nazvao je Mirsad jedan od dozapovjednika i vikao u telefon i pitao: 

-Gdje je moj Marlboro!?!-vrištao je u telefon 

-Ne znam Mirsade, ja nisam niti znao da ide netko po cigarete. 

-Daj mi Dujmu na telefon. 

Kruno uđe u kolibu te me htjede probuditi, ali je vidio da se ja cerekam. Uzeo sam telefon u ruku i javio se Mirsadu: 

-Što je Mirsade?-upitah 

-Netko mi je ukrao Marlboro jesi ti možda to bio?-upita glasom pol. inspektora. 

-Nisam babe mi moje Ivke, nemam ti ja pojma moj Mirsade, niti znam za Marlboro, niti za Whiskey koji se je kupovao. Ja pušim Corona filter. Mirsad se malo umiri a ja dolih ulje na vatru: 

-Pitaj Bemusa ili Duminu…oni kartaju za cigarete i pare. A ne možeš stalno tako. Nekad i izgubiš… 

-Dobro…-pomirljivo odgovori Mirsad i prekide razgovor. 

Tu noć je bila oluja…strašna. Kiša je padala, sijevalo je sa svih strana, gromovi su pucali. Zastrašujuća je bila sila udaraca tih munja u bukve oko nas. Oko je bio uznemiren jer nije volio gromove i munje. Kruno također. Šutjeli su. 

-Udri grome, pucaj munjo hahahahahahah! Šibaj vjetre, smoči kišo da grom i munja bolje nas spale!- vikao sam i smijao se. Ova dvojica su me gledali uz plamen svijeća, kao da sam sa drugog svijeta. 

-Hhahahahahahahahahah! Šibaj samo, hahahahahahah! 

E tada je već postalo ozbiljno kao da me netko čuo. Počelo je varničiti oko poljskog telefona, a sijevanja su bila sve učestalija. 

-Ajmo svi puške ovamo! Hhahahahahahaha!-pokupio sam sve tri puške i pištolje, te ih izbacih van i pokrih ceradom. 

-Vidi ono!-povika Oko. 

Oko poljskog telefona je varničilo i dimilo, imam dojam da je bilo pitanje trenutka kada će doći “do incidenta” kako bi to pisalo u policijskom izvještaju. Mater bi mi dobila stijeg na ruke…

 Zgrabio sam telefon suhom majicom i zafrljacio ga što sam mogao dalje od nas.

 -Hhahahahahaha!-Bože al se ti voliš šaliti. Pa zar na mene malena, sa svom tom strujom i kišom!? Pa ja se toga ne bojim…ja volim kada pucaš i sviraš svojim instrumentima hahahahahaha!

 Kruno i Oko su se već zabrinuli za svoje mentalno zdravlje ako su uopće znali što je to, a ja sam cijelu noć se smijao i nabrajao što volim kod Boga. Sve. Baš sve. On je taj koji je na vrhu. On je taj koji odlučuje. 

Sa Krunom i Okom nikada više nisam bio skupa na punktu. Uplašio sam ih…nije mi je to i cilj bio. Ostalo je sijećanje na ljutu oluju, vjetar koji je lomio granje i bukve koje su trpile desetak tisuća volti udarce munja. A kiša? Kiša je bila odlična za jutarnju kavu. To me je naučio teren na Velebitu. A imao sam ih 22, u svim godišnjim razdobljima. 

Sutradan kada je sva salauka prestala, uzeo sam sliku Gospe Međugorske stavio na kamen, a kraj kamena je bio cvijet lijep oko 8 cm velik. Velebitska degenija. Leptir na njemu. Danas zaštićena vrsta. Pomislio sam: -Gospe moja, bolje da si ovdje i mir svoj mi daj, jer me čekaju teška vremena, i puno zlih ljudi. Rekao sam u mojim mislima i znam da me je čula, i On i Ona. Taj dan sam dobio Anđela čuvara. Jednu jako moćnu osobu iza sebe. Hvala. A za sve je bio zaslužan leptir, cvijet i moja karambolirana malenkost…

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.