četvrtak, 15. srpnja 2021.

Sonja Smolec | Miep Gies: „Sjećanje na Anne Frank“

  

Vjerojatno je malo onih koji nisu čuli za Anne Frank i njen dnevnik o životu u kući gdje su bili sklonjeni kako bi izbjegli sudbinu mnogih Židova i kojima to na žalost nije uspjelo.

Ova knjiga je nešto sasvim drugo i različito od dnevnika Anne Frank, a opet toliko blisko svemu što su Anne i njena obitelj proživjeli. O životu u Nizozemskoj za vrijeme Drugog svjetskog rata piše žena koja je sklonila dvije obitelji, obitelj Frank i obitelj Van Daan i koja se i sama nekoliko puta našla u životnoj opasnosti.

Knjiga je to koja će nas jednako očarati i šokirati. Očarati ljepotom pripovijedanja autorice u prvom licu koje teče jednostavno, spontano i profinjeno, glasom osobe koja zna. Šokirat će nas pričom o događajima za vrijeme rata u Nizozemskoj i Europi, koja je toliko nevjerojatna da, što god smo ikada čuli, sada doznajemo da može biti još i gore.

Knjiga je podijeljena u tri dijela i na kraju je Pogovor. U prvom dijelu Izbjeglice, autorica govori o vlastitom djetinjstvu u rodnoj Austriji koje podsjeća na slične živote siromašnih obitelji u mnogim drugim europskim zemljama, a vjerojatno i diljem svijeta, koja nisu više mogla brinuti o vlastitoj pothranjenoj i bolesnoj djeci.

Budući da su zemlje koje su bar privremeno, pred bujanjem nacizma u Europi (privremeno) bolje ekonomski stajale, nudile su mogućnost prihvata takve djece u svoje domove. Na taj je način i Miep Gies 1920. mršava, sitna i izgladnjela, dospjela u Nizozemsku te se stopila s novom kulturom i obitelji koja jei sama imala brojnudjecu i koja joj je pružila novi dom, svu svoju ljubav i omogućila školovanje. Obitelj Nieuwenburg iz grada Leiden koja ju je udomila, umjesto Hermine zvala ju je imenom Miep. Miep nije bilo njeno pravo ime već ime kojim su je zvali u obitelji. Rođena je u Beču kao Hermine Santrouschitz. Miep je išla u školu, naučila je nizozemski i do proljeća 1921. bila je najbolja učenica u svom razredu. Koliko god je zavoljela svoju novu domovinu, najzanimljivija nizozemska zabava, klizanje na ledu, nikad nije osvojila njene simpatije.

„Na moje su kožne cipele s vezicama navukli par drvenih klizaljki sa zakrivljenim oštricama i pogurali me na zaleđenu površinu. Vidjevši da me uhvatila panika, na led su stavili drveni stolac i objasnili mi da ga moram gurati ispred sebe…

…i zaklela sam se da nikad više neću prići ni blizu ledu.“

Miep je po svemu bila posebna osoba već od najranijih dana. Već je u djetinjstvu bila sklona pianju bilježaka. Uskoro je, nakon prvog ponovnog posjeta svojoj pravoj obitelji shvatila da se zapravo ne želi više nikada vratiti u Austriju. To je shvatila i njena majka koja se tome nije protivila. Bila su to vremena kada su se mnogi roditelji nesebično odvajali od vlastite djece jer im nisu mogli osigurati ono najosnovnije kako bi preživjeli.

Pukom slučajnošću, kao mlada djevojka koja je tek završila školovanje, zaposlila se kod Otta Franka koji je i sam sa svojom obitelji nedavno iz Njemačke došao u Nizozemsku i pokrenuo posao prerade hrane.

Kasnije zbog predanosti radu i odanosti poslodavcu, željom za učenjem, s vremenom na radnom mjestu sve više napreduje, a uskoro zajedno sa svojim dugogodišnjim zaručnikom postaje i kućni prijatelj obitelji Frank.

U drugom dijelu knjige Skrivanje piše o načinima na koji se snalazila da pribavi dovoljno hrane i sveg ostalog potrebnog za dvije obitelji koje su se nalazile u skloništu, s dobro sakrivenim ulazom, iznad poslovnih prostorija Frank. U gotovo nemogućim uvjetima i situacijama gdje je i njoj samoj život bio u opasnosti, uspijevala je dugo vremena pribavljati sve što je bilo potrebno, makar u minimalnim količinama koje su jedva zadovoljavale sedmero ljudi u skloništu te potrebe nje i zaručnika čak i u situacijama koje su izgledale potpuno beznadno. Uz hranu nabavljala je i knjige kako bi lakše provodili samotne dane.

Miep progovara glasom ponekad kristalno jasnim, ponekad zamagljenim od bola, niikad ne odstajući od onog što je naumila - pomagati svima kojima može pomoći.

Miep i njen zaručnik pomagali su i drugim ljudima, ne samo obitelji Frank i Van Daan, kako bi se trajno ili privremeno sklonili pred nacistima.

„Nakon dolaska Van Daanovih počela sam ići i kod gospođe Frank i kod gospođe Van Daan po upute što da im donesem iz trgovina. Jednom prilikom gđa Van Daan dala mi je opis s raznim vrstama mesa. Pročitala sam popis i odmahnula glavom. Kuponi kojima smo raspolagali naprosto nisu bil dovoljni za toliko mesa.

Gospodin Van Daam, sa svojom uoobčajenoom cigaretom koja mu je visjela iz usta, samo se nasmijao. „Sjećaš se one mesnice u ulici kod Rosengrachta u koju si sa mnom išla u kupovinu?“

„Da, sjećam se“, odgovorila sam.

„Otiđi tom čovjeku“, objasnio je. „Daj mu moj popis. Ništa više nemoj rei i on će ti dati što tražimo.“

Provjerene veze i poznanstva iz prijeratnog vremena često su spašavala ljude da ne umru od gladi.

Treći dio pod nazivom Najcrnji dani govori o vremenima kakva je teško pojmiti da su zaista postojala. Nizozemska, kao i mnoge duge europske zemlje bila je okupirana od strane Njemačke. I u tim teškim vremenima Miep je uspjela sačuvati svoje ljudsko dostojanstvo čak i u situacijama kad se osobno morala suočiti s policijom njemačkog okupatora. Njen stav, sigurnost u nastupu i način govora, a vjerojatno i nevjerojatna sreća koja ju je pritom pratila spasili su joj život.

Doznajemo ne samo kakav je mentalitet Nizozemaca, otvoren, iskren i prijateljski, način kako su živjeli, kakve su im bile obitelji, kakav je bio Amsterdam, već i kako su i tada pokušavali život učiniti jednostavnijim i ljepšim i dalje čineći one svakodnevne stvari koje su ih činile sretnim, kao što je odlazak u kino, odlazak u školu plesa, sitni modni dodaci ili frizura koji su im davali snage da nastave dalje na trenutak ih zavaravajući da se neće desiti ono što se dešavalo u susjednim europskim zemljama. Možda se takvo zavaravanje čini nelogičnim, ali svi oni koji su prošli ratne strahote znaju koliko neke sitnice mogu značiti, koliko snage mogu dati ljudima da prežive.

Iz ove knjige doznajemo kakva je Anne Frank zapravo bila kao osoba jer to nisu riječi kojima je ona ikad sebe opisivala niti riječi njezina oca koji ju ju je neizmjerno volio, već osobe koja je i sama bila izbjeglica i upoznala ju u sasvim drugim okolnostima, najprije kao malenu djevojčicu koja je s obitelji izbjegla iz Njemačke, i potom kroz njezine najnježnije godine odrastanja u neljudskim uvjetima. Anne, otvorena, radoznala, izuzetno bistra i živahna djevojčica, teško je podnosila svoje zatočeništo i zatočeništvo obitelji i prijatelja, utjehu i spas je nalazila u ispisivanju svog dnevnika. 

„Odjeća je bila najpotrebnija maloj Anne,koja je naočigled svih nas prerastala une tako alu Anne. Toliko je brzo rasla da joj se odjeća naprosto parala, a mijenjao joj se i oblik tijela.

Stopala joj nu više mogla stati u cipele koje je donijela u skrovište.“

Želja za normalnom komunikacijom, za informacijama o svemu što se dešava, pa čak i samo neobavezno sjedenje i razgovor, značili su beskrajno mnogo svima u skrovištu.

„Anne i ostali navaljivali su da dođemo prespavati gore u skrovištu. U načinu na koji bi nas to pitali uvijek bi bilo doze preklinjanja, pa sam jednog dana na posao ponijela pidžame za Henkai sebe.“ (Henk, Miepin zaručnik op.ur.)

„Jedne večeri Henk i ja bili smo iscrpljeniji nego obično. Oboje smo imali težak i naporan dan. Bila sam sakrila posljednju pravu kavu koju smo imali za posebnu prigodu, pa sam je te večeri impulzivno izvadila i rekla Henku: „Idemo“.

Anne je bila očarana s Miep i njenim zaručnikom. Bili su joj veza i prozor u svijet iz kojeg je bila kirurškim nožem politike nacističke Njemačke ukklonjena iz normanog života.

Na žalost, u svim vremenima i ratovima postoje oni koji će za svoju korist bilo kog oblika, najčešće povlastice koje su mogli dobiti od strane SS-ovaca. Tako se našla i osoba koja je saznala za skrovište i odala ga, a obitelji su bile deportirane u logor Bergen-Belsen i Auschwitz. 

Nacisti su potpuno preturili i pregledali prostor skloništa, no nešto izuzetno važno im je promaklo. Za njih nevažni rasuti listovi papira bio je dnevnik Anne Frank. Dnevnik koji joj je kuipio otac, bilježnice i listovi papira koje joj je Miep pribavljala kako bi mogla pisati. Miep je sve pronađeno sklonila i predala ocu Anne Frank, po završetku rata kada su se preživjeli vraćali iz logora. Anne Frank, njena sestra Margot i njihova majka nisu preživjele. Sestre su umrle od difterije.

Miep, kao najiskusnija radnica s najduljim stažom u tvornici Frank, nakon odvođenja obitelji Frank u logore, preuzima upravu i nastavlja raditi sa zaposlenicima koji su ostali tako dugo koliko je to mogla.

Miep je čuvala Annien dnevnik, iz poštovanja znajući koliko je djevojčica voljela svoju privatnost, nikada ne zavirivši u njega da vidi o čemu je Anne pisala, nadajući se da će ga jednog dana kada se vrati, predati njoj osobno. Na žalost, dnevnik je predala njenom ocu kad je saznao da mu kćeri nisu preživjele. Predala mu ga je i otišla iz sobe jer nije mogla gledati njegovu bol.

„Izvadila sam sve papire, na vrh stavila mali crveno-narančasti karirani dnevnik i sve to odnijela u ured gosp. Franka.

Sjedio je za svojim stolom, pogleda zamućenog od šoka. Pružila sam mu dnevnik i papire. „Ovo je za vas -ostavština vaše kćeri Anne“, rekla sam.“

Otto Frank posložio je sve papire logičkim slijedom i tada se počelo dešavati ono što je malo tko očekivao. Dnevnik Anne Frank objavljen je i prevođen na mnogo različitih jezika diljem svijeta u nebrojeno izdanja. Neki dijelovi, po želji Otta Frank, nisu nikad objavljeni jer su bili suviše osobni za njegovu obitelj.

„Na temelju informacija koje smo prikupili od preživjelih svjedoka doznali so da su Margot i Anne u Auschwitzu bile odvojene od svoje majke Edith Frank, koja je posljednje tjedne života ondje bila sama. Margot i Anne bile su premještene u Bergen-Belsen, gdje su isprva bile relativno zdrave, ali onda su u prvim mjesecima 1945. obje oboljele od tifusa. U veljači ili ožujku Margot je podlegla bolesti, a potom je, potpuno sama, Anne također podlegla tifusu, tek nekoliko tjedana prije oslobođenja logora.“

Dugo se postavljalo pitanje tko je izdao njihovo skrovište, postojala je i osoba na koju se najviše sumnjalo, no u jednom razgovoru Otto Frank je rekao „Ne želim znati tko je to učinio“, pokazavši time istovremeno i dubinu svoje boli i želju da ne dira najbolnije rane gubitka cijele obitelji koju nije mogao vratiti. Samo veoma snažne i posebne osobe mogu tako nastaviti živjeti ne želeći dalje podrivati mržnju.

Miep dugo vremena nije htjela pročitati originalan rukopis Anne Frank. Za nju je to bilo gotovo skrnavljenje, no na nagovor Otta Frank ipak to čini. I onda, nakon nekog vremena otkriva koliko toga je u prijevodima na druge jezike bilo krivo prevedeno ili, vjerojatno slobodom prevoditelja, krivo interpretirano. Iz tog razloga ova je knjiga neizmjerno blago, priča ispričana iz „prve ruke“, od osobe koja je i sama proživjela strahote Drugog svjetskog rata i progone Židova.

U Pogovoru Miep objašnjava kako je većinu imena, kako bi zaštitila stvarne osobe, promijenila radeći ono što je radila i Anne Frank u svom dnevniku. I dalje, svoji izrazitim talentom da stvaran život pretoči u priču, piše ukratko o svom životu nakon rata, o Dnevniku Anne Frank i filmu koji je potom snimljen.

Knjigu je Miep Gies napisala uz pomoć Alison Leslie Gold koja joj je pritom dala punu podršku kako bi istina bila ispričana i objavljena.

Cijela priča ispričana je toliko vizualno, toliko dobro da čitajući ne treba nam mnogo mašte kako bi u svom umu vidjeli sve opisane likove. Radnja teče gotovo filmskim slijedom slika, ali s minimumom dijaloga, koje se redaju jedna za drugom. Zastrašujuće…

Rečenice nisu dugačke što radnji daje brzinu, potrebnu tenziju i poticaj čitatelju da, unatoč već od prije poznatoj priči, nastavi dalje. Ovo nije knjiga koju ćemo staviti i nastaviti čitati sutra ili prekosutra kad budemo imali vremena. Definitivno je knjiga koja će u potpunosti apsorbirati našu pažnju ne dajući nam vremena za predah i odmor.

Dok je pisala ovu knjigu, autorica se nadala da će proslaviti i stoti rođendan. Doživjela je zamalo i sto i prvi. Miep Gies rođena je 15. veljače 1909. a preminula je 11. siječnja 2010. Često se pitala kako to da je baš ona, uz sve strahote koje je preživjela, morala nadživjeti sve drage ljude koje je u svom životu poznavala.

Zahvaljujući njenoj dugovječnosti i podršci i pomoći Alison Leslie Gold, nastala je ova knjiga kja je 2021. objavljena i u nakladi Disput, Zagreb, čiji besprijekoran prijevod zahvaljujemo Damjanu Laloviću. 

Naklada Disput, biblioteka Srednji put, svibanj 2021.

Hvala nakladi Disput na suradnji.

V.Gorica, 28.6.2021.

 

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.