četvrtak, 8. srpnja 2021.

Antonio Karlović | Pisanje poezije vodi do sugovornika, ali onog unutarnjeg


Razgovor vodila Sandra Pocrnić Mlakar

Antonio Karlović iza sebe već ima dvije objavljene zbirke pjesama iako mu je samo 25 godina, a treća, za koju je dobio Nagradu Na vrh jezika, naslova Kadgod netko ispred mene hoda je u pripremi. Rođen 1994. godine u Zagrebu, Karlović pisanje poezije shvaća vrlo ozbiljno – objavljuje pjesme u uglednim časopisima i izdanjima u Hrvatskoj i inozemstvu i dosad je objavio dvije zbirke Tijela. Stepenice. Siromaštvo (2018.) i Ego Stripper (2019.) Godine 2017. osvojio je prvu nagradu međunarodnog pjesničkog festivala u Vrbasu. Piše narativnu, urbanu poeziju i vještim poantiranjem zna, u trenu kada zvuči poznato i prepoznato, umaknuti očekivanju u svježinu i britak uvid.

Slično tome, u pjesmama u kojima postiže dirljivost, izbjegava približiti se romantici i poseže za ironijom. 

Pjesme u kojima se pričaju priče – tako bi se mogle nazvati pjesme u zbirci Kad god netko ispred mene hoda jer povremeno su napete i neizvjesne poput krimića, dok je u vašim pjesmama u prozi ta neizvjesnost još naglašenija. Volite li kriminalističke priče?

Naravno, kao i vjerojatno velika većina ljudi. Mislim da postoji neka intrinzična privlačnost u kriminalističkim pričama: misterija koju treba odgonetnuti, počinitelj koji se skriva, neizvjesnost i napetost koje dolaze s potragom te, naposljetku, sam zločin koji u isto vrijeme izaziva gađenje i interes (to jest, pobuđuje zazornost). To objašnjava i tu vječnu popularnost žanra (i svih njegovih raznovrsnih manifestacija − od romana Agathe Christie do Twin Peaksa, od CSI Miami do true-crime podcasta kao npr. Serial). Iako moje pjesme, ili priče u njima, zasigurno nisu kriminalističke u strogom smislu riječi, htio sam u njih uklopiti glavne elemente jedne dobre krimi-priče kao što su napetost, misterija, neizvjesnost i (ključno) dašak opasnosti jer umjetnost ne smije biti dosadna.

"Ja sam samo čuđenje u prolazu, moja gluha draga, ljubav je bol…" povremeno bljesne aluzija na poneki poznati poetski refren, ali već sljedeća riječ postavlja naizgled poznatu frazu u novi kontekst. Što refreni iz 20. stoljeća znače rođenima na njegovu izmaku? Imaju li ikakav emotivni odjek?

Kao i u svakoj generaciji: većini ne znače gotovo ništa, ali im zvuče poznato; manjini (koja je pazila na satovima hrvatskog pa zna i autora i značenje tog refrena) taj je refren već postao svojevrsni klišej; a jednoj maloj skupini ljudi koja pokušava nešto sama napisati bude žao što sami ne mogu smisliti nešto tako dobro. Isto je bilo s generacijom koja je rođena na izmaku 19. stoljeća. Budući da je ova zbirka − a i život općenito − priča o tome kako čovjek ulazi u novi kontekst, iz djetinjstva u svijet odraslih, iz sela u grad, iz Gundulićeve u Masarykovu, igrao sam se s poznatim refrenima kako bih taj lajtmotiv naglasio.

U pjesmama vidimo lica prolaznika, ali oglušili smo na sirene, požare i na ljude jer, kako kažete, živjeti u gradu znači živjeti u gužvovitom neznanju. No, unatoč gužvi i buci, urbani, osviješteni pojedinac je sam. Može li objavljivanje pjesama voditi do sugovornika?

Može, ali ne onako kako možda mislite. Istina je, u Zagrebu postoji skupina ljudi koja čita poeziju i uvijek se iznenadim kad me netko prepozna po tome što sam objavio neke pjesme pa pokrenu razgovor... No, o samim pjesama ipak gotovo uopće ne pričamo, ali to je razumljivo zato što je poezija, njena konzumacija i stvaranje, kao i razmišljanje općenito, nužno izolirana aktivnost u kojoj čovjek u tišini priča sam sa sobom. Danijel Dragojević je bio na tom tragu kada je napisao da u njegovim pjesmama uvijek netko šuti, da u njima uvijek postoji taj drugi. Za mene je pisanje poezije jedan način razgovora sa samim sobom − s tim drugim − koji, ako bude sreće, rezultira stvaranjem djela koje potiče druge ljude da razgovaraju sami sa sobom − da razmišljaju. Tako da, pisanje pjesama ne vodi do vanjskih sugovornika i ja to od pisanja ne tražim jer ne tražim popularnost, dapače, nego vodi do povezivanja s unutarnjim sugovornikom − mene s mojim, čitatelja s njegovim.

"Moja gluha draga" zamalo je tragičan lik. Pojavljuje se na četiri mjesta u zbirci i simbolizira ljubav koja ne čuje ljubavne izjave, ali čuje tajanstvenu prijetnju i pokušava upozoriti svoje čujeće, koji je, naravno, ne čuju. Ima li lik "moje gluhe drage" potencijal za nove nastavke?

Taj lik mi je jako drag jer je to, među ostalim, prvi pravi lik kojeg sam oživio u svojoj poeziji. To mi je izuzetno važno jer mi je omogućilo da, i u pjesmama, sagledam neke situacije iz perspektive koja nije moja, što je značajan pomak za moju poetiku. I da, svakako ima potencijala za nove nastavke jer su inspiracije za kreiranje tog lika sastavni dio mog života.

Ponedjeljak, utorak, srijeda… svaki dan u tjednu ima svoju pjesmu, a opjevali ste i svakodnevni post, pa još i zagrebačku subotu… Ponavljajuće nabrajanje dana osvještava monotoniju koja je ipak sentimentalna i melankolična. Gdje pronalazite svoju zonu ugode između sigurnosti i dosade?

U tom kontekstu, neka bi zona ugode bila spoznaja da, iako činjenica da je svaki tjedan gotovo isti kao onaj koji mu je prethodio, jer se sastoji od dijelova koji su se već dogodili nebrojeno puta zvuči stravično, možemo znati da što god da se stravično desi u tom vječnom ponavljanju − uvijek dođe subota.

Masarykova, Marićev prolaz, Petrinjska, Črnomerec… Zagreb je snažna inspiracija svojim ulicama, prolaznicima, zvukovima, maglom. U kojem ste dijelu Zagreba proveli djetinjstvo?

Ovo pitanje zapravo odaje da su mi pjesme dobro napisane jer ne otkrivaju činjenicu da nisam odrastao u Zagrebu. Djetinjstvo i mladost sam proveo u rodnom selu kraj Zaprešića, tek kasnije sam doselio u Zagreb. Cijela je zbirka zapravo jedna fenomenologija prijelaza iz sela u grad. No, svakako, Zagreb je na mene kroz ove godine ostavio neizbrisiv trag. Odrastanje čovjeka teško se može sasvim odvojiti od prostora u kojem se taj proces odrastanja odvija. Neke od najboljih ideja (što za pjesme, što za posao, što za meme-ove) su mi sinule u šetnji zagrebačkim ulicama, mimoilazeći se s ljudima kojima ne znam ime, pogledavajući prema trgovima na kojima se rijetko može čuti pametan govor, ali uvijek može popiti dobra kava. Ta su mjesta svakako neodvojiv dio tih ideja, uvida, šala... pa tako i dio mene. Biti Zagrepčanin za mene znači biti svjestan te činjenice.


Antonio Karlović 2017. godine osvaja prvu nagradu međunarodnog pjesničkog festivala u Vrbasu, a 2018. godine književnu nagradu Milivoj Cvetnić. Do sada je izdao dvije samostalne zbirke poezije: Tijela. Stepenice. Siromaštvo. (2018.) i Ego-Stripper (2019.)

Prva objava:Booksa.hr


Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.