utorak, 22. lipnja 2021.

Katarina Antolašić | Spavaj


Vidio ih je kroz špijunku i osjetio ogroman nalet lupanja srca. Odškrinuo je vrata i još uvijek topao od perine, upitao je:
- Što oćete?
Kao da će ih to otjerati od onoga što su mu namjeravali reći.
– Sin vam je mrtav.
- Tko je mrtav? – ponovi, uvjeren da se radi o nekakvoj pogrešci.
- Goran Nekić.
Uzima sinovu osobnu, a zatim čita s nje datum njegova rođenja, mjesto prebivališta, te time pokušava otkloniti svaku sumnju da se doista radi o njegovom sinu.
- Utopio se.
Zatim mu mirnim tonom policajac priopćava da se možda čak i ubio. Nije ni spomenuo riječ samoubojstvo, već je to tako olako rekao. „Ubio se“.
Zatvara vrata. Skriva se ispod debele perine, kojom je tu noć prekrio cijelo tijelo i glavu. Dok je to činio uzeo je muholovku i stao lamatati njome, kao da će otjerati onu informaciju koju je tek čuo. Žena se budi, a on joj u silnom zamahu muholovke govori da spava. Vršcima prstiju masira joj leđa i ponavlja da je to samo san.

Ujutro vrisak žene.

On se budi ispod debele perine. Ona ga ne raspoznaje, već mutnih očiju gleda preda se, a on, s muholovkom u ruci, ne razumije ništa.
- Ma ne - govori joj kroz plač- to je samo san. To je samo san, to si samo sanjala. Doći će on.

A zatim osjeća kako mu panika kreće od tabana, zaustavlja se u toplini prema licu. Zabetonira ga i on poželi pobjeći iz svog tijela. I doživi onaj silan nalet kojim je njegov život bio načet već godinama prije. Napad panike pomiješan sa živčanim slomom. Vrišti zajedno sa ženom u kuhinji. I dalje drži muholovku.

Tog poslijepodneva gledaju u njegovo prozirno tijelo i promatraju mu ruke izbodene od igala. Inspektorica samo potvrđuje da se ubio, pita znaju li da se drogirao. Ramena su im spuštena dok im uručuje osušeno pismo koje su pronašli u džepu njegovih traperica. Čitaju i dalje spuštenih ramena, jedva se suzdržavajući da ne potonu u dublji mrak.
Inspektorica kaže da se bacio u Unu.
Otac vršcima prstiju prelazi Goranovim imenom.
Odmiče se od žene, ona gleda za njim, ne vidi mu lice, već vidi da mu se leđa u silnom naletu jecanja trzaju. Viče dok mu glas dopire do nje u naletima.
- To je droga - govori on, kao da će pobjeći od onoga što je njegov sin bio. - To nije on, to je droga. – ponavlja u nekakvom bunilu.

Zamišljam taj dan kad sam čula da je Goco umro, njega kako pluta rijekom Unom. Zašto se nije bacio u more? Nego u tu hladnu i mračnu rijeku koja samo teče, kao i vrijeme kojemu on nije dao na važnosti.
Otvara dlanove, zatvara oči, baca se u dubinu rijeke, glavom udara u oštro i nemilosrdno kamenje, a samo tjedan dana kasnije, njegov će otac nakon karmina neutješno plakati i govoriti da to nije njegov sin.

U teškim noćima, pod poplunom, javlja mu se Goran u snovima.
- Jesi li što jeo? – uspijeva ga pitati.
Ali Goran ne govori ništa.
Otvara usta a iz njih izlazi samo tišina. Oblikuje usta kao da će nešto reći, a zatim se budi. Oponaša njegov izraz lica.
Tri su sata.
Žena leži otvorenih očiju.
- Spavaj - prekiva je pokrivačem.
- Ja ga ne mogu sanjati – gledala je nepomično u strop. - Što ti je rekao?
- Pitao sam ga jel gladan?
- Što je odgovorio?
Prekrio ju je plahtom. Rukom joj je prešao preko očiju. Promatrao je njezin izraz lica iz profila.
Odvrnuo je plinsku bocu, obukao svoje vojničko odijelo. Legao pored žene.
– Spavaj, mila moja, spavaj.


Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.