Muk. Nužni protok. Beznađe straha.
Mostove krišom sve ruši taština.
Oblak se smiješi nad sprudima daha:
sjemenskom kišom da zasja suština?
Gle! Krotko pukne lupina jastva!
Klijaš k milini ma gdje da si djenut.
Prerastaš korijenjem granicu carstva;
prepuštaš glini okoštalu kljenut…
Glas! Titra humus! Vibrira svemir!
Arija buja… niz poplavu… mlada:
- Hvala ti, hvala Ti! – ljušti se nemir;
briznula struja već svom korom vlada…
Har! Uzmak tijesnog! Suglasje zvóna!
Pribivaš uhom gdje primljeno žari:
- Hvala! O, hvala! – odjekuje spona
strunastim duhom kroz razuđe tvari.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.