četvrtak, 22. travnja 2021.

Sven Adam Ewin | Kušanje proroka

 

Ponovo sretoh Ivana Krstitelja.
Pustoš. Skakavci. Sav u prnjama. Jadan.
Sjedi bez iskre u oku. I bez želja.
Sam i bolestan. Tužan, žedan i gladan.
Što hoće ovaj Čovjek? Čemu askeza?
To odreknuće od svega zemaljskoga?
Između tijela i Boga – kakva je veza?
Zar se samo kroz patnju može do Boga?
Ludi pustinjak! Htjedoh ga proći, ali,
Na um mi pade da iskoristim šansu.
Dat ću mu jelo i piće! Da vidim da li
Podliježe zovu tijela – il svetom transu?
Rekoh mu: – Hvaljen Isus! – On dalje sjedi
(Tek nekim čudnim svjetlom blista mu čelo).
Ja mu primaknem kruha i vina: – Jedi.
Jedi i pij, Ivane. Okrijepi tijelo.
On zgrabi kruh. I halapljivo poče
Jesti i piti. Ja se u sebi smijem.
Al se zagrcnuh, kad Ivan reče: – Oče,
Ja jedem Tvoje tijelo. I krv Ti pijem.
I shvatih da je Ivan Krstitelj modem
Između mene i Nekog s One strane!
Ja se poklonim i sav postiđen odem,
A njemu svjetlost ponovo čelom plane.
Zastanem načas…. Da krv je pio Sina?
Tu prorok nešto, vremenski krivo, reče.
Kako je mogo piti krv mjesto vina,
Kad topla krv u Sinu još uvijek teče?
A Ivan viknu: - Svene, ovo je Sion!
U Sionu je prošlo – što došlo nije.
Gutne skakavca. Pa skoči kao i on!
– Vidiš, skakavac bijah, poslije i prije.
Slušam Ivana. U mozgu mi se bluti.
Prorok upravo guta skakavca tusta!
Pa se povuče u se… I šuti, šuti.
I šutnjom reče više nego kroz usta.
I oba gladni, poslije pila i jela,
Jedan uz drugog, Ivan i ja se stisli.
Ivan, carski obučen, u prnje tijela,
A ja u svoje raskošne prnje misli.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.