Renata Glogoški Pavoković

 

Razgovor vodila: Gordana Malančuk

Renata Glogoški Pavoković rođena je 1971. godine u Zagrebu, gdje živi i radi. Osim kroz pisanu riječ, voli se izraziti i kroz glazbu, pa uz pisanje romana, pjesama i aforizama, piše i glazbu i glazbene tekstove.

Za sve što radi, inspiraciju pronalazi u međuljudskim odnosima, pa je tako i u svojoj prvoj objavljenoj knjizi “Ukradena ruža” (2016., naklada Redak), ljubavno - komičnoj drami, ispreplela živote četvero ljudi izrazivši preko njih mnoga svoja razmišljanja.

Njezin drugi roman, misteriozni triler "Nea", izlazi 2019. godine u Nakladi Bošković. 

2020. godine objavljuje svoju treću knjigu “U sebi" (Naklada Bošković), zbirku pjesama i aforizama, u kojoj izlaže velik dio sebe i ispisuje svoje misli.

U svim svojim djelima ponajprije se bavi ljudskom psihologijom, fokusirajući se na nutrinu čovjeka, uvijek detaljnije opisujući ono iznutra, nego ono izvana.

Lijep pozdrav Renata i hvala ti što si se odazvala na intervju. Za početak mi reci, kako si počela pisati i jesi li prvotno pisala poeziju ili prozu?

Pozdrav i hvala lijepa na pozivu. Zgodno pitanje, ali ja se toga ne sjećam. Ne znam koji je to bio trenutak kad sam otkrila pisca u sebi, jer kao da je tu bio oduvijek. To nije bilo otkriće, to se nekako podrazumijevalo. Još u osnovnoj školi sam pisala pjesme, pomalo mračne, o smislu života, a one ljubavne sam uglazbljivala, melodije bi dolazile same. Uz to sam pisala kriminalističke romane (nijedan završila) tako da, eto ekskluzive, kriminalistički je moj matični žanr. Poslije sam jedan dug period do prve objavljene knjige pisala uglavnom muziku i muzičke tekstove. Što je bilo prije? Sve odjednom.

Planiraš li završiti taj kriminalistički roman? Bilo bi lijepo vidjeti kako se snalaziš u svom "matičnom" žanru kako sama voliš reći.

O, ne, učinit ću svijetu uslugu ako to ne ugleda svjetlo dana. Bilo je zgodno tada, nešto u stilu Agathe Christie, čitali su moji prijatelji i iščekivali nova poglavlja, ali gledajući mojim današnjim očima, to je nezrelo i naivno. Možda jednog dana napišem novi, ali toliko toga još čeka na red da bude napisano...

Spomenula si glazbu. O kakvoj glazbi i uglazbljivanju je riječ, te jesi li ostvarila suradnju s nekom poznatom osobom s naše estrade?

Radi se o mojoj autorskoj glazbi koju skladam. Imam tristotinjak svojih pjesama čiji sam autor glazbe i tekstova, od kojih je pedesetak pohranjeno u Hrvatskom društvu skladatelja ZAMP-u čiji sam član. Bilo je tu ozbiljnih pregovora s poznatim producentima čija je osnovna zamisao bila da me plasiraju kao kantautoricu, dakle nekoga tko bi svakako pisao i za druge, ali prvenstveno za sebe, i da ostvarim karijeru pjevačice. No, ostvarivanje te karijere uvijek bi obuhvaćalo potpunu predanost, hodanje po koncertima, turnejama, zanemarivanje obitelji i svega drugoga na što nikad nisam bila spremna pristati, kao ni na neke druge kompromise. Neke suradnje s velikim glazbenim imenima nisu se stigle ostvariti radi nesretnih okolnosti, neke još vise u zraku, ali moram priznati da sam dosta samozatajna po tom pitanju ili da kažem, lijena slati pjesme okolo. Mnogi tekstopisci me pozivaju na suradnju i ja ih jednostavno nemam kad realizirati jer sam zadnjih par godina posvećena pisanju romana. 

Što ti je lakše pisati; poeziju ili prozu, i koji su tvoji uzori u pisanju?

Svakako je lakše pisati poeziju jer je pjesma manji projekt od romana, ali također iziskuje velik umni angažman, pogotovo ako je netko u tim stvarima perfekcionista poput mene i ne prihvaća nikakva polovična rješenja, ni u jednom, ni u drugom. Svaka pjesma je roman u malom i mora imati smisao svog postojanja. Nekad su mi uzori bili Baudelaire i E. A. Poe što je vidljivo u mojim starim pjesmama, a traga je svakako u meni najviše ostavio Herman Hesse.

Nisam veliki ljubitelj poezije no tvoja mi se sviđa jer u potpunosti zadire u dubinu čovjekove srži kao da znaš što se tamo nalazi. U većini tvojih pjesama se pronalazim, a vjerujem i tvoji čitatelji. Pa kako je tvoja knjiga poezije i aforizama prihvaćena od strane publike?

Prvo da ti se zahvalim na lijepim riječima, puno mi to znači čuti od tebe. Eto, nekim slučajem ljudi vole moju poeziju i pronalaze se u njoj. Zahvaljujući mojim čitateljima sam se i pokrenula i objavila zbirku jer su me na to potakli. Željeli su imati tu knjigu na svojoj polici, u svojoj torbici, da im uvijek bude pri ruci, i divno je doživjeti takav poticaj. Knjiga je jako lijepo prihvaćena, osvrti su divni i moram priznati da se nisam nadala takvom odjeku. To me jako veseli, jer napisati pjesmu ne znači da sam pjesnik, ali napisati pjesmu koja ljude takne, pa oni žele i traže još mojih pjesama, e to me itekako čini pjesnikinjom, a to je divan osjećaj.

Svi već jako dobro znamo da je put objavljivanja knjige u Hrvatskoj dug i trnovit. A kakav je bio tvoj?

Ne mogu reći da je moj bio pretežak. Za svoj prvi roman nisam tražila izdavača, jer koliko god težila tome da budem službeno objavljeni autor kako bih, kao pisac, bila potpuno ispunjena, nisam htjela čekati i pustiti da roman stoji u nečijoj ladici. Nisam sumnjala u svoju knjigu, ali osjećala sam da je to taj trenutak koji moram uhvatiti, i preuzeti stvar u svoje ruke. Otkrila sam Webknjižaru Redak i čula o pozitivnim iskustvima, javila im se, i to je bilo to. Išla sam logikom da će moja prva knjiga predstavljati drugu, i da ću za nju lakše pronaći izdavača kad već imam nešto vani. Tako je nekako i bilo. Druga knjiga je odmah bila prihvaćena od strane službenog izdavača, ali je on prestao s radom prije realizacije. A onda mi se dogodila Naklada Bošković, zahvaljujući prijatelju piscu Danijelu Špeliću koji nas je preporučio jedne drugima. Glavni urednik je knjigu pregledao i odobrio. Sve se dogodilo munjevitom brzinom i moj drugi roman je bio vani, službeno objavljen. A onda je, godinu dana kasnije u Nakladi Bošković izašla i knjiga poezije i aforizama "U sebi", a i već je potpisan ugovor za idući roman koji još nije završen. Divno je iza sebe imati izdavača koji vjeruje u tebe i koji te potiče na pisanje, dajući ti na taj način najveću moguću podršku. To je za mene Naklada Bošković.

Kakve su bile reakcije čitatelja na "Ukradenu ružu" i s obzirom na to da si roman objavila putem naklade koja se ne bavi promocijama i promidžbom, kako si došla do čitatelja?

"Ukradena ruža" je izašla u nakladi Redak, koji je na svojoj stranici predstavio moju knjigu. Pretpostavljam da su je tad primijetile knjiške stranice koje su mi se ubrzo počele javljati i nudile mi neki oblik suradnje iako nisam pratila nijednu, niti sam znala za njih. Cijeli taj knjiški svijet mi je bio stran. Jedna divna duša me nekako uzela pod svoje i reklamirala me ničim izazvana na svojoj stranici, preporučila me drugim stranicama i glas se proširio. Odjednom se znalo za mene. Reakcije su bile predivne i sve redom pozitivne. Čitatelji su izvlačili citate iz moje knjige i nazivali je poučnom, čemu se nikad nisam nadala jer nisam bila svjesna da sam napisala jednu od takvih knjiga. Zahvala za uspjeh Ruže ide tim stranicama, čitateljima koji su me dočekali otvorenog srca, i na kraju, nikako manje važnoj tebi koja marljivo radiš na promociji domaćih autora. Da nije vas, za mene se vjerojatno ne bi znalo.

Iznimno mi je drago što sam čula za tebe i što sam Ružu pročitala jer kako u poeziji tako sam se pronašla i u ovoj tvojoj knjizi. Kako reagiraš kada ti čitatelji kažu da su se poistovjetili s likovima u tvojim knjigama? Ima li nas još?

To se često događa, ali me uvijek iznova iznenadi jer ne pišem proračunato nego onako kako izađe iz mene. Zato mi je to jedan od najdražih komplimenata koje mogu dobiti, jer ako se netko nađe u mojim likovima, znači da sam napravila nešto dobro.

Misliš li da su društvene mreže dobro rješenje za širenje kruga čitatelja?

Da nije bilo "usmene predaje" putem njih, ne znam kako bih ja koja sam samozatajna i teška za promiviranje same sebe, našla svoje mjesto pod suncem. Internet ima veliku moć i meni je napravio čudo. Tako da se odgovor nameće sam po sebi: veliko da.

Voljela bih više čuti o nastajanju tvojih romana jer se većinom obazireš na psihološku analizu svojih likova, više nego na samu radnju. Jesu li tvoji likovi bazirani na stvarnim osobama ili su produkt fikcije?

Kad se prihvatim pisanja romana, nemam jasnu sliku kud ću otići. Imam u glavi atmosferu koja me vodi, a sve drugo, i radnja, likovi i njihovi karakteri, razvijaju se putem. Iz brda starih papira izvukla sam jedan kratak tekst, jednostavno ga stavila na prvu stranicu Ruže i oko njega izgradila cijelu priču, bez ikakvog znanja o tome što slijedi. To je bio svojevrstan izazov. A Nea? U jednoj banci je djelatnica na uniformi imala pločicu s imenom: Nea. Vrijeme je stalo i odjednom sam se našla u prirodi, šumi, vidjela sam misterioznu ženu... I samo mi je kliknulo: želim napisati roman koji će se zvati Nea. Roman koji sad pišem, nastao je iz sna. Kad sam se probudila, onaj pisac u meni mi je rekao: imaš roman. Samo uvod i ideju, ali bila je to jako dobra podloga. Ideja je nekad sve. Što se likova tiče, oni su produkt fikcije, ali kroz njih izrazim puno svojih razmišljanja i prikazujem dosta svojih sjećanja, a ponekad neki od njih preuzmu dio nečijeg stvarnog karaktera. Novi roman će biti prekretnica i velikim dijelom će biti inspiriran stvarnim događajima od kojih su neki toliko stravični da sam ih morala ublažiti kako ne bi izgledali neuvjerljivo.

Neki specifičan ili potpuno nepoznat događaj javnosti? Kada možemo očekivati taj novi roman?

Glavnu priču sam izmislila, ali glavni stravičan događaj koji se proteže kroz knjigu kao sporedna priča ispričana kroz sjećanje, inspiriran je stvarnim događajem iz moje okoline, o kojem sam čula iz prve ruke. Bilo je to davno i tada poznato javnosti. A druge stvari kojih se prisjeća glavni ženski lik su uglavnom moja sjećanja, od kojih neka nikad nikom ispričana. Pisanje romana je pri kraju i čim ga završim ide u objavu.

Već smo spomenule internet kao dobar medij za širenje pisane riječi, no kako reagira tvoja bliža okolina na tvoje pisanje? Pod tim mislim na obitelj, familiju, prijatelje...

Od obitelji imam jako veliku podršku, to su moji anđeli koji uvijek stoje uz mene. I daljnja obitelj je divna, šalju mi poruke podrške i ponosni su na mene. Prijatelji su, ako ću biti potpuno iskrena, pomalo zakazali. Svi su bili uz mene prije, dok sam nešto piskarala i skladala, i silno su navijali da uspijem u tome. Danas kad sam nešto uspjela napraviti od svog stvaranja, kad sam se ostvarila kao spisateljica i postala na neki način javna osoba, kao da je to bio prevelik teret za njih i njihova daljnja podrška je nekako izostala. Naravno, ima iznimaka.

Jesi li ostvarila kakvu suradnju sa nekim kolegom ili kolegicom piscem i planiraš li?

Ostvarila sam dvije lijepe suradnje s kolegama piscima kojima sam uglazbila tekstove. Prvi je bio tekst Edima Šahovića "Ptica slomljenih krila", a drugi od Mirjane Matanović Radman "Ognjišće moje".  Pjesme se mogu poslušati na YouTubeu, a obje su pohranjene u HDS ZAMP-u.

I za kraj, znamo da je biti pisac danas u Hrvatskoj iako neisplativ, jako popularan trend, pa kako da se jedna spisateljica poput tebe istakne? Što, općenito, misliš o odnosima među kolegama piscima?

Zapravo, teško se istaknuti nekome poput mene tko se ne voli nigdje gurati, dok će mnogi učiniti sve za malo pažnje i postavljati se iznad drugih. Svatko za sebe najbolje zna kako se želi predstaviti javnosti i kakav dojam želi ili ne želi ostaviti, a ja se sigurno neću nigdje nametati više nego što je potrebno da svoj rad približim čitateljima. Neka moja djela govore za mene, pa kako bude. Srećom, imam divne ljude koji me vjerno prate i koji su u mom pisanju pronašli nešto vrijedno pažnje. Hvala im beskrajno na tome.