Nek je na svijetu i najmanji prozor,
Bitno je znati da negdje postoji.
Stakalca da mu trak svjetla preboji,
A dan u njemu razobruči obzor.
I da je mrljav, nakrivljen na stranu,
I da se slabo drži u okviru,
On svjedoči o nekadašnjem miru,
Ivanjske baklje još u njemu planu.
Natrula čipka, uzorak Toleda,
Zastava neke siromašne družbe;
Što zlata nema i ne traži službe,
Tek s vedrim mirom u svoj tanjur gleda.
Života tvrdog to su mušketiri:
Ljubav im daje halje neprobojne.
A kada klonu na jastuke znojne,
Kroz prozor im se Anđeo naviri.
Fotografija: Mato Zeman
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.