Za ženu koja sigurno ima više od šezdeset godina i nekih petnaest do dvadeset kilograma više nego što bi bio red, prilično se brzo kretala autobusom u pokretu i spretno sjela na sjedalo do mene. Rasporedila je svoje torbe u slobodan prostor oko naših nogu. Vozač autobusa, kao što nije red već običaj, vozio je prebrzo i naglo kočio. Očito je izgubio strpljenje u gradskoj gužvi i pokušao nadoknaditi vrijeme izgubljeno u beskrajno sporoj vožnji i čekanju u koloni vozila. Moja se saputnca požalila i jedva je čekaa da mi se obrati:
“Kako voze! Prije godinu dana zbog takve vožnje proletjela sam kroz autobus, udarila glavom u vjetrobransko staklo i onesvijestila se. Što reći! Došla je milicija i hitna pomoć, odveli su me na Hitnu... Srećom, nisam ništa slomila. Neki mladi policajac, lijepo dijete, sve mi je lijepo objasnio... kome i kako se žaliti. Nisam bila lijena i sve sam tako i urdila! Dobila sam odštetu od dvije tisuće eura. Nisam dugo ni čekala na novac ", a zatim se okrenula da preko ramena pogleda gospođu koja je sjedila iza nas i procijeni je li ju zaintrigirala njezina priča. Kako gospođa nije pokazala veliko zanimanje za temu, ponovno se okrenula prema meni i nastavila. „Prije otprilike dva mjeseca opet sam pala u autobus. Cijela desna strana tijela bila mi je plava poput zrele šljive, ali nisam ništa slomila! Nakon što sam saznala kako to ide, zamolio sam ih da zovu policiju. Pa to nije Verka od jučer... Čekam da vidim koliko ću sada novaca dobiti." Još jednom se okrenula da provjeri je li ovaj daljnji razvoj događaja pobudio damin interes, pa smi se opet obratili kao pouzdanom slušatelju. „Moj je susjed slomio ruku u autobusu, ali policija nije došla pa nije ništa dobio. Što će čovjek kad ne zna postupak. Ta ruka i dalje boli pri promjeni vremena. Tako mi je žao zbog njega. On pati, a ostao je bez novca. Neki dan smo s njim pili kavu, pa mi se požalio i rekao: „Kako si dobro prošla, Verka! A ja sam trpim, ionako već bolestan i s malom mirovinom, a sada i ovim bolovima! Zlu ne trebalo, sada si me naučila. Reći ću svima, neka ljudi znaju što treba raditi ", nastavlja Verka svoju beskrajnu priču na kojoj bi joj zavidio Ende. "I na ulici me umalo nije udario automobil... Još bih vam sve morala reći, ali sada silazim, ajde zbogom!", nevjerojatno hitro siđe s autobusa, jednako kako je i ušla u njega.
Nije u redu, kao i sve prije ovoga, ali sam pomislila da će Verka presjesti u sljedeći autobus u kojem će vjerojatnije pasti i dobiti naknadu za ozljede. Možda je i pogrešno misliti da bi se netko ovdje trebao okoristiti zbog gradske gužve i ludih vozača. Međutim, vrijeme je da se nadamo da će Verka i ovaj put iskoristiti svoje nevjerojatne kaskaderske vještine, a ja navijam u sebi: Verka, Verka, Verka, kaskaderka!!! Prijevod:Sonja Smolec
Vezane objave: Rezultati natječaja | Udruženja nezavisnih književnika Srbije i Hrvatskog književnog društva (zadarska podružnica)
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.