Ivo Mijo Andrić | Brankecovo proročanstvo

- Samo idioti drže pse u stanovima – kaže mi rezignirano susjed Brankec iz Klaićeve, dok sjedimo na klupi u parku iza Ministarstva zaštite okoliša. Za to vrijeme moj simpatični maltezer Fifi stručno i uredno zapišava stablo tek ocvalog kestena. Desnu nogu je maestralno podignuo u zrak baš kao bombaš na spomeniku iz drugog svjetskog rata. Dok se žućkasta pišaća cijedi niz sasušenu koru, moj mali i očito umjetnički nastrojeni kućni ljubimac, zainteresirano promatra par koji se ljubi na susjednoj klupi. Slika iz nadrealističnih filmova, zacijelo. Ali, to zapjenjeni sused gotovo da ne primjećuje opijen gorčinom koju rafalno istresa na ta mala nevina četveronožna bića.

- Ovaj grad je gotov. Kažem ti gotov je. Za koju godinu psi će voditi ljude na vezici. Sto posto će tako biti. Šta sto posto? Hiljadu posto, velim ti. I ljudi će zapišavati stabla kako to čini ono malo usrano pseto. Energično, u pozi KG-beovskog prokazivača upire prstom prema Fifiju, ni ne znajući da je to, zapravo, moj pas. Ili su mu svi psi isti, ma čiji bili i ma kako izgledali.

- I onaj naš gradonačelnik, za koga sam držao da je pametan i ozbiljan čovjek, izdvojio grdne novce za pravljenje nekakvog doma za pse. A staračkih domova fali nam ko u priči. Umjesto da gradi krov nad glavom socijalno ugroženima, on pravi tamo neke domove i azile za jebenu paščad.

Smijem se u sebi, a nije mi svejedno. Otkud u čovjeku tolika netolerancija prema psima. Kao da su oni krivi za stradanja u domovinskom ratu ili za pljačkašku privatizaciju u miloj nam i jedinoj državi. Kao da nas oni koče na putu u evropske i svjetske integracije. Za te i sve druge društvene nedaće susedu Brankecu krivi su jadni i nemoćni, a nadasve - dragi nam kućni ljubimci. Psi!

- Znaš li ti – obraća mi se nakon kraće stanke sa nepoznanicom u glasu – da psi ugrožavaju normalni razvoj naše djece. Jučer sam pročitao u novinama kako su moguće nesagledive epidemije zbog nekakvih parazita kojima psi zaseravaju pijesak u parkovima gdje se djeca igraju. Možeš misliti kakvo će nas zlo snaći ako ta epidemija preraste u pandemiju. Bit će to gore od ptičje gripe. Djecu će nam pokositi kao mlado žito i od nataliteta neće ostati ništa. Morat ćemo kao amerikanci uvoziti i žute i crne da sačuvamo rijetku ljudsku vrstu.

Pokušavam ga smiriti blagim, gotovo telećim pogledom i aspirinskim riječima. Ali to kod njega ne prolazi. Niti me gleda niti sluša. Nastavlja u svom tonu i još žešće nego ranije. Kao da mu je žena za ručak u juhu usula teglu feferona.

- A naša država... pih... Ni da mrdne. Boli nju ona stvar što se mi gušimo u pasjem dreku i što nam lavež ne da snu na oči. Da sam ja neka vlast, kao što nisam... ja bih u roku od 24 sata donio mjere i sve to srezao kao britvom. Ma kakve mjere, donio bih ja dekret... uredbu sa zakonskom snagom kojom bi zabranio držanje pasa po stanovima. I tko se te uredbe ne drži, taj bi mi letio sucu za prekršaje i plaćao masnu kaznu. U sudovima bih uveo rad u tri smjene kao u rudnicima i svatko bi u pola noći mogao podnijeti prijavu protiv držača pasa. Pa da vidim tko bi onda, majke mu ga, tetošio pseto u vlastitom domu. Samo da ga vidim!

Dok se susjed žesti od ljutine moj Fifi, nakon obavljena posla, očijuka sa povećim labradorom. Njuška mu stidna mjesta, provjeravajući kojemu rodu pripada. No, kako tom psu nije ni do koljena, uzima zalet i zaskakuje se slobodnim stilom, gurajući pritom njušku ispod labradorovog zadignutog repa. Tu scenu zaljubljeni par s klupe prati sa smijehom, glasno navijajući i otvoreno se diveći Fifijevoj medicinskoj i, dakako, muškoj radoznalosti. Vlasnica gore spomenutog labradora, gospođa u najboljim godinama, očito podupire istraživačke namjere moga kućnog ljubimca, izgovarajući svome nekakve, meni nepoznate riječi. Kao „smiri se riki“ ili nešto slično. Fifi je uporan kao i njegov gazda kad mu padne mrak na oči, i ne popušta unatoč svojoj, očito, inferiornoj poziciji. Dok ta zanimljiva pasja seansa zaokuplja moju naglo probuđenu pažnju, susjed započinje novu verbalnu tiradu protiv pasa i svega što im može ali i ne mora biti blisko.

- Znaš li ti onoga Fudu iz Jagićeve? Onoga što ga zovemo Fu-do.

Šutim zamišljeno, pokušavajući se prisjetiti o kome bi mogla biti riječ.

- E, baš toga - nastavlja susjed, prekidajući moju zamišljenost. Od toga ti je Fu-de mali unuk prije neki dan slomio nogu. Misliš da mu je noga pukla od igranja loptom ili od skakanja po klupama u vrtiću? E nije, prijatelju moj. Ni od toga niti od bilo čega drugoga. Sad ćeš ti meni reći: a od čega onda? Od zraka, možda? E nije ni od zraka, već... Aha... ajde pogađaj da te vidim. Nećeš pogoditi ni iz stote. Znam, reći ćeš da sam dosadan. Možda i jesam. Ali ja ti kažem što mi je na duši. Nisam ko ovi naši političari koji jedno govore, drugo rade, a treće – zajebavaju narod. Kod mene ti je sve po pe-esu. Kad jedno kažem, onda ti je to tako i nema šanse da može biti drukčije. Velim ti kao bratu rođenom. E, kad neznaš, reći ću ti. Fu-dina unuka potjerao je pas kad se s majkom vraćao iz vrtića i dijete je palo u neku grabu pa tu slomilo nogu. I ne samo nogu. Razderalo je čelo o grlić razbijene boce i liječnici su mu morali zašiti tri šava. Da vidiš kako mali izgleda? Grozno! Noga u gipsu, a čelo kao u marsovca, svo i zavojima. A zbog čega, pitam ja tebe? Zbog jednog običnog posranog psa kome se prohtjelo juriti malo i nejako dijete. Što nije mene, mater mu jebem, pa da mu ovom tvrdom gojzericom presudim.

Dok izgovara ovu opasnu prijetnu, susjed pokazuje na svoju desnu nogu na kojoj je stara gojzerica, dobrano blatnjava od šetnje podsljemenskim stazama za posljednje kiše. Gledam tupo u tu kvrgavu kožnatu opravu, zamišljajući kako bi bilo grozno kad bi je njezin aktualni vlasnik upotrijebio protiv moga Fifija. Ledeni žmarci struje mi niz kičmu dok mi hladne kapi natapaju pohabanu hrskavicu između kralješnjaka L-4 i L-5 koji su već poodavno ušli u fazu kronične lumboišijalgije. Kako bi to bilo grozno da ovaj ovdje naprčeni i nabrijani Brankec zbog, recimo, zapišavanja drveta ili propitivanja tuđe intime, odvali nogom mog malog Fifija. To bi za mene bio kraj svijeta. Potop. Pomor. Sodoma i gomora. Ne mogu zamisliti kako bi u tom odsutnom trenutku reagirao. Blagoprijekorno ili kao tigar. Kao zvijer koja brani drugu, sebi dragu zvjerku. Nezamislivo mi je to. Gotovo nepojmljivo. Možda bi ovoga ovdje sveprisutnog Brankeca izvalio kao stablo iz cipela. Ili bi mu povećao površinu ćelavog tjemena. Ili?... Ne daj mi bože da se to desi. Niti ne naslućujem kakve bi posljedice proistekle iz tog bezumnog čina.

- Kažem ja tebi, svu tu pasju gamad treba potamaniti. Kao vaške. Razumiješ ti mene? Baš kao vaške.

Novom verbalnom navalom susjed mi prekida bujucu crnih misli, vraćajući me u stvarnost i na početnu temu. Kakave kundure, kakvi bakrači, mrmljam sebi u bradu. Niti bi Brankec na Fifija, niti bi ja na Brankeca. Mir je u svakom slučaju ljepši od rata. Kako god okreneš život je bolji od smrti. Ophrvan tim i sličnim mislima, zabrinutim pogledom tražim svog malog maltezera. Ne vidim ga. Kao da je u zemlju propao! Jest da je trava narasla, ali Fifi je čigra koja svake sekunde skače do pola svoje visine. Odjednom mi pada crna zavjesa s očiju. Ugledah psića kako u busenu neopravdano visoke trave prazni crijevnu floru. S grčem na licu i tijelu, ali uporno i sustavno, gotovo temeljito. Kao ministar koji vladi podnosi svoje netom svršeno godišnje izvješće. Na trenutak me njegov sažaljivi pogled bića, koje traži olakotne okolnosti za započeti čin, vraća u surovu i sumornu stvarnost. Grozničavo mislim kako je teško izbaciti iz sebe sve ono što nas opterećuje. Kako je govno gadna stvar kad mu se ne ide van. Suočen sa tom golom i dozlaboga okrut(n)om činjenicom ni ne primjećujem nogu susjedovu koja se, poput pračovjekove toljage, spustila na moju novu desnu adidasku. Tek bolan stisak vraća me na poprište neumitne zbilje. Pokušavam izvući svoju nogu ispod njegove, ali to ne ide baš tako glatko. Gledam ga samilosno, tražeći oprost za nešto što zasigurno nisam učinio.

- Boli! Je li, boli? – pita me susjed gordo likujući. Potom nastavlja sve u istom tonu stiskajući jače moje već dobrano nagnječeno stopalo.

- A šta bi rekao za ove rane? Za ove otiske koje ću nositi do kraja života.

Dok to izgovara povlači nogavicu naviše, gotovo do ispod koljena. Ukazuje se podosta unakažena potkoljenica. Nagrižena i mjestimično gotovo razderana.

- Šta veliš za ove biljege? Pogledaj ih malo bolje. Vidiš li kako se bjelasaju na suncu. Kao ribe u vodi. Kao zvijezde na nebu. Šta misliš od čega su. Ha... reci... da te čujem. Da vidim je li ti poznata ova geografija. Ova povijest ljudskoga stradanja! Da vidim. Gukni golube. Znam, reći ćeš nešto što nema blage veze s istinom. Nešto kao nepažnja. Ali nije nepažnja, stari moj. Ni „n“ od nepažnje. Vidi, vidi kolike su rupe. Kolike izrasline. Znaš li od čega? Neznaš! Pojma ti nemaš. Ili se praviš! Reci, što bi to moglo biti? Ne okolišaj. Ne vrludaj kao mačak oko plota. Da te čujem.

Opet sam u gabuli. Rekao bih što mislim, ali opet, mogu pogriješit. Ispasti blesav po tko zna koji put. Tragovi na listu i cjevanici susjedove noge jasni su kao dan. Životinjski ujed. Možda pasji, a možda i od kakve druge životinje. Zahvataju veliku površinu. Kao da su konjski. I konji ujedaju kad im se ne vuče. Kad je gazda opak i kada bičem rješava sve prijepore i nesuglasice.

- Reci prijatelju. Provali. Vidim da si blizu. Samo još da zalaješ.

Vrijeđa me ta mješina u ljudskoj koži, ali nije mi do svađe. Nisam sam. Tu je i Fifi, i tko zna kako bi on reagirao ako uđem u verbalnu raspravu sa Brankecom. Možda bi ga i napao. Zgrabio za nogu. Hoće to psi kad im ugrozite gospodara. Zato umjesto odgovora nastavljam započetu šutnju. Znam da je i šutnja znak odobravanja, pa skromno mislim; dovoljno je i to. Brankec se kiseli u vlastitom sosu. Vidim nije mu ugodno jer se njegova teška gojzerica dugo naslađuje mojom nježnom i odveć slabašnom adidaskom.

- Ne ide ti pogađanje, stari moj. Vidim da si van forme. Rekao bi, a nisi siguran. Teško bi ti palo ako od prve ne pogodiš. No ja ću ti reći. Pogledaj onu džukelu tamo oko koje je malo prije igralo ono malo psetance. Da, da ,onoga tamo.

Pokazuje mi rukom prema labradoru dok mu brada i cijelo donje zubalo podrhtavaju kao da su dotakli žicu od 220 volti. Oči mu se neritmično šire i skupljaju, a trepavice igraju kao da su stavljene na žeravicu.

- Vidiš li tu zvijer koju idiotska baba drži u svojih 20 ili 30 kvadrata zatrpanog stana. Koja se linja po kauču i potrošenom ćilimu i srče vodu iz posude u kojoj babetina kuva jutarnju kavicu. Eee, mene ti je onakav džukac zgrabio za nogu kad sam se najmanje nadao i zario mi svoje pogane zube sve do kosti. Pogledaj malo bolje ove ljute rane. Tu ti je zalegla njegova čeljust i malo je falilo da mi odgrize pola noge. Danas sam mogao biti invalid prve kategorije i primati mirovinu u stopostotnom iznosu. Misliš zašto nisam? Iii.... zašto ti sve ovo pričam? Pa oteli su me. Iz pasjih čeljusti oteli su me njegov gazda, a moj kum. I kuma uz njega. Izvukli su me iz ralja nemani koja mi je pokušala uništiti dobronapredujuću činovničku karijeru i otpremiti me u invalidsku mirovinu. A možda i na onaj svijet. Tko zna kako bi sve ispalo da se na zlo dalo. Kad su me kuma i kum, ni živa ni mrtva, izvukli sa poprišta stradanja a džukelu stjerali u svoju spavaću sobu, tek tad sam shvatio na što je sve moglo izaći i što me sve moglo zadesiti. Na bolovanju sam bio skoro mjesec dana. Plaću su mi umanjili za 20 posto, a štap sam nosio i za vrijeme ljetovanja u Bolu na Braču. E, tako ti je bilo prije skoro deset godina.

Nakon tih riječi susjed je najprije polako i ritualno spustio nogavicu a potom povio nogu do ugla od 90 stupnjeva. Strujni udar se naglo povukao sa moga stopala, a žmarci su mi isčezli iz kičme. Osjetio sam se kao preporođen. Došlo mi je da zapjevam od sreće. Da cupkam u mjestu kao putnik koji u zimsko predvečerje satima čeka zakašnjeli autobus. No bilo me sram pokazati kako sam se ponovo rodio i kako uživam u novonastaloj situaciji.

- A onaj džukac – javio se ponovo susjed Brankec – on ti je ubrzo završio pod kotačima najnovijeg modela audija. Izveli su ga u šetnju, a on ti, brajko moj, požurio preko ceste i ravno pod kotače jurećeg auta. I to na mjestu gdje nije bilo zebre. Završio kako je i trebalo. Kako je zaslužio. Ugristi čovjeka, molim te lijepo, i to u svojoj kući. Na pravdi boga. Reci mi gdje to ima? Ni u Zanzibaru, a ni u tunguziji. Ja sam mu tek malo nagazio rep. Onako slučajno. Iz zajebancije. Kao što sam tebi malo prije nagazio tenisicu. Ništa. Baš ništa! A on me zbog toga kao zvijer zgrabio za nogu. Mučki i pomuklo. Na smrt gotovo. A ti. Ti se nisi ni pomaknuo, a kamo li da si što rekao. Eeee... u tome ti je razlika između ljudi i pasa. Ljudi šute kao zaliveni a psi ujedaju kao omamljeni. Zato će doći vrijeme kada će psi voditi ljude u šetnju. Kao što danas ljudi vode pse. I kad će ljudi, umjesto pasa zapišavati stabla i aute. Kao što to psi danas čine. Vidio si, kao i ja, onog malog psića što je zapišao kesten. Koliko sutra to isto će raditi njegov gazda. Samo što će tada pas biti gazda, a bivši čovjek će, prijatelju moj, biti kao pas. Upamti što ti tvoj Brankec kaže.

I ne zaboravi ovaj dan!