ponedjeljak, 5. travnja 2021.

Irena Ivetić | Male vrtlarice


Kad nebo sivi zastor navuče,
kišne se kapi na zemlju sruče,
baka požuri po rublje sa štrika,
u školskom dvorištu utihne vika,
lopta tuguje u kutu sama,
a kišobran se hvali šarama...

Iz svojih tamnih stanova tada
vesela družba u šetnju kreće,
po vlažnoj zemlji radosno gmiže...

Učinim korak – preda mnom glista!
Još dva-tri, četiri,
pet koraka –
gotovo ista takva glista!

Al' ja ne vrištim –
nisu to zmije,
nisu im čak ni najdalji rod.
Bezopasne i neugledne,
al' za nas ljude vrlo vrijedne.

U vrtovima one žive,
pod zemljom svoje hodnike prave
te tako zemlju rahle i sitne
da korijen raste u dubinu,
da biljka može u visinu.
Da prije dozrije rajčica,
sočnija bude jagodica,
loptice graška da budu veće,
da ljepše cvjeta mamino cvijeće.

Kad gliste po kiši u šetnju krenu
opasnosti ih vrebaju mnoge,
al' one ne znaju auti što su,
kotači brzi i ljudske noge.

Zato – kad glistu sretneš na putu,
ti nemoj vrištati i bljak ne reci,
s pločnika je u travu baci
i život njezin tako spasi.

Zahvalit će ti u proljeće
preko procvale ljubičice
i slasne, zrele jagodice,
ta bezopasna životinjica,
naša podzemna pomoćnica,
skrivena mala vrtlarica.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.