Ivan Katić | Svakodnevnica

I uvijek ista sirotinja uđe

U njezinu svjetlost iz mraka,

D.Cesarić

Najprije se pojavi ona. Nekako oko osam sati nesigurnim korakom spušta se blagom nizbrdicom prema kontejnerima. Cipele s niskom petom koje su odavno izišle iz mode, tamno plavi kompletić i šeširić svjetlo plave boje ispod kojeg se ne vidi kosa. Na jednoj ruci rukavica, a u drugoj mali, kratki zakrivljeni držač za valjke koji koriste ličioci. Njime kopa po smeću i dohvaća boce i limenke, a kako je niskog rasta presamićuje se preko ruba kontejnera da bi dospjela do dna. Često je u situaciji da upadne unutra. I onda svoj ulov stavlja u jednu od dvije velike kese u koje može skupiti sedamdeset, osamdeset komada. Za to dobije četrdeset kuna. Kad pregleda svih osam kontejnera, pažljivo provjeri kako joj stoji šeširić i polako krene dalje.

Poslije Plavog Šeširića dolazi Šetač. Smetlari oko devete ure prazne kontejnere, a on se pojavljuje iza deset. Uspravnog, odmjerenog hoda iz gornje ulice, pored reda pelegrinki, približava se odredištu. Cipele s debelim đonom, hlače od samta, šareni pulover i francuzica na glavi. Ona mu pokriva sijedu kosu. Ni on ni Plavi Šeširić tu ne pripadaju. U desnoj ruci kišobran na izvlačenje, bez tkanine i samo s jednom skraćenom žicom. U drugoj velika, gotovo puna zelena kesa s natpisom Peek&Cloppenburg. On se nadviruje preko rubova velikih kanta i skuplja nekoliko boca i limenki. Tridesetak komada, petnaest kuna. Njegova kesa je puna pa mirno hoda prema obližnjem supermarketu. Nakon desetak minuta kreće pravcem kojim je i došao. Zelenu kesu uredno složenu drži u ruci. Trebat će mu i sutra.

Svakodnevno s balkona promatram veliko parkiralište na kojem se nalaze i kontejneri za smeće. Imam problema s hodanjem pa sam ovisan o štapu tako da najradije sjedim i promatram. Ljudi poput mrava iz svih pravaca dolaze i odlažu smeće. Koliko se toga potroši i baci, kojom se brzinom pune velike kante!

Evo i Čudnog. On ili je pao sa skele ili je doživio prometni udes. U hodu se presavija i čudno zabacuje lijevu nogu. Kolica iz trgovačkog centra Tommy izgledaju kao malo blindirano vozilo. Po tri velike kese sa svake strane i dvije u sredini. Najprije se čuje škripa jednog točkića koji i pomalo zanosi kolica. Čudni se krivi da ih drži u pravcu. Zastaje, podiže hlače, plava sportska trenirka sa znakom Adidasa, i jače stegne vrpcu. Onda pažljivo štapom kopa po otpadu. U onih osam kesa sortira pronađeno prema nekom svom pravilu. On, kako da kažem, najviše zaradi. Sigurno preko sto kuna.

Negdje oko ručka stiže i žena tamnije puti s dvije curice predškolske dobi. Nekad je s njima i stariji dječak. Ona gura dječja kolica s tri velike kese. Djevojčice u rukama nose po dvije manje vrećice i bezvoljno prate majku. Očito su rano ustale i već su umorne. Žena s nekim ašovčićem prebire po smeću. U kutu usana gori joj cigareta.

Što se dešava popodne, ne pratim. Malo odspavam, nešto pročitam ili napišem, padne mrak.

Svaki petak, rano ujutro, poštapajući se odnesem vrećicu s limenkama i objesim je između četvrtog i petog kontejnera. Nedugo zatim pojavi se Plavi Šeširić, odmah uzme tu kesu i pogleda gore prema nebu.

Zaboravio sam na početku kazati da su kontejneri poslagani u obliku slova U. Ili ćiriličnog P.

______________________________

Na natječaju portala Avlija za 2020: Prvo mjesto dijele Ivan Katić iz Splita sa pričom ”SVAKODNEVNICA” i Mirza Herco iz Breze sa pričom ”U ZBORNICI, UZ KAHVU”