Ankica Kale | Špija

Špijun, obavještajac, tajni agent, doušnik …

Ima toga još, mislim, tih naziva za gornji pojam, ali ni jedan nije lijep. I svi označavaju osobu koja se bavi poslom koji većina ljudi smatra nečasnim. Mnogi ga, dapače, osuđuju, a nerijetki ga se i gnušaju.

Budući da svako pravilo ima iznimku, tako je i moj špijun, obavještajac i tako dalje, kojeg sam od milja prozvala špija, bio drago, simpatično i nadasve korisno biće. Koje mi, što vrijeme više prolazi, sve više nedostaje.

Eto, već su mi oči pune suza čim ga se samo sjetim. Brzo ih brišem i nastavljam pisati.

Dakle. Otkako smo muž i ja otišli u mirovinu, skoro smo se sasvim preselili na otok. Kuću koju smo gradili desetljećima i zbog čije gradnje smo se odrekli mnogih željenih putovanja, u umirovljeničkim danima se pokazala punim pogotkom. U lijepoj uvali, na uzvisini pored mora, s terase „puca“ pogled na uvalu i Vis na horizontu. Iza kuće vrt s bodulskom verdurom, ispred kuće more koje od milja zovemo morski vrt i koji nas, uglavnom, hrani. Ali…

Kakva bi to bila priča bez onog „ali“. Taj „ali“ su u našem slučaju naše godine koje su, kad se zbroje, odavno prešle sto i oho - ho. U skladu s tim, s brodića smo skinuli pentu i spremili je u konobu. Razlog je tehničke prirode. Teško ju je stavljati i dizati s broda. Ostala su samo vesla s kojima, naravno muž, vesla, ali samo po uvali. Ja na udicu ulovim koju ribu. Nekome bi to što ulovim možda bilo malo, ali je nama dosta. Ima za ručak. Tako se to ovdje kaže. Uz to, u tom našem morskom vrtu držimo vršu u koju s vremena na vrijeme uđe poneka riba. Dodatna korist, naročito za lošeg vremena kad se brodićem ne može izići iz mula.

E, tu sad do izražaja dolazi naš špija. Budući da u vrši ribe više nema nego što ima, a svako dizanje vrše iz mora zahtjeva isplovljavanje iz mula koje je najčešće puno brodica pa je svaki izlazak i povratak u njega spojen s puno manevriranja i prelaska preko prepreka od premreženih konopaca, u provjeru stanja u vrši uskočio je on. I to samoinicijativno. Spontano.

Istini za volju, viđali smo ga i ranije. Plivao je po uvali, ali kako tada na njega nismo obraćali pažnju, ne sjećamo se od kada i koliko često. Zamijetili smo ga kad je plivajući počeo kružiti oko mjesta na kojem smo postavili našu vršu. Ništa neobično, mislili smo, i djeca koja su se kupala na tom dijelu uvale, turisti općenito, voljeli su roneći ili samo kupajući se, zavirivati u našu vršu. Zbog toga nismo bili sretni, ali, Bože moj, more je opće dobro i tu nema mjesta za prigovor.

Interesantno je bilo već i to što bi se, kad bi muž i ja dolazili pregledati vršu, svi promatrači udaljili, a naš špija bi se samo malo izmaknuo u stranu i čekao. Ispostavilo se da bi u tim slučajevima u vrši obično bilo po nekoliko ribica. Jednom prilikom sam mu ponudila omanju ribu. Sa zahvalnošću ju je primio i pojeo. Onako sirovu, na licu mjesta.

Poslije ovoga je sve postalo rutina. S terase bismo najprije osmotrili uvalu i mjesto na kojem se nalazila naša vrša. Ako se špija plivajući vrtio oko tog mjesta i još ako je zaranjao, znali smo da u vrši ima ribe i da bez potrebe nećemo izlaziti iz mula. I doista. Nikad nas nije prevario. I nikad nije prošao bez nagrade. U slučaju kad bi plivajući pored vrše pogledao i prošao bez zaustavljanja, bili smo sigurni da je prazna.

Otada smo muž, ja i naš špija živjeli veselo i skladno. (Pa neka netko reče kako život u troje nije moguć ili kako špija automatski ima negativan predznak.)

Ali. Opet ali.

Kad smo se nakon jednog izbivanja s otoka vratili u našu uvalu, našeg špije više nije bilo. Nagađali smo svakojake razloge i čekali. Ništa. Rješenje zagonetnog nestanka špije i tužnu vijest donio nam je mjesni ribar koji drži brod u istom mulu gdje i mi. Ispričao nam je kako mu se, nedugo nakon našeg odlaska, špija, želeći se domoći ribe u njegovoj mreži, zapetljao u mrežu i…

-Morao je jednom dolijati – rekao je samouvjereno – takva je sudbina svih… tih... Ža mi je jer znan da van je vridija, ali eto, dogodilo se. Virujte da mi je ža, zbog vas… I meni je bija … a, eto, strada je. Takvi ka' on na kraju uvik stradaju. Upadnu u neku mrižu. Postanu neoprezni. To ih dođe glave.

Toliko okrutnosti! Ostali smo bez riječi.

-Nego – nastavio je. -Znan koliko van je bija drag pa san ga zato stavija u manju vreću i spremija u zamrzivač. Ako ga oćete… znan da ste vi – tu je pokazao na mene – vi ste jako osjetljiva osoba pa ćete ga možda titi dikod pokopat'.

Primopredaju je obavio moj muž. Ja nisam imala snage. Na kraju, prije nego smo ga pokopali pokraj jednog smriča iza kuće, ipak sam ga morala još jednom vidjeti. Oprostiti se s njim. I dalje je bio lijep. Dugi vrat mu je bio savijen između tamnosivih krila, a nožice ispružene. Pomilovala sam mu kljun, dotaknula krila i zaplakala.

-Ne plači – tješio me muž – ipak je to samo ronac, samo ptica. Nije čovjek.

-Je – odvratila sam ljutito – samo je ptica, al' je bio i naš špija. I to dobri špija.