Željko Bajza | Ona u proljeće

 

ona je rođena s proljećem
šarmantno privlačna dražesno vrckava
mijenjala se čas u prozračan oblak čas u nabujali potok
u svjetlo u sjenu od rogobatne curice u dama pravu ženu
mamio me njen vitki stas zvonki glas
širom otvorenih očiju radoznalo je upijala svijet
anđeo je bila laganih krila željela se približiti savršenstvu
neba se doticala lagano no njegovu prozračnost cijenila je ledenom
zemaljsku šumu je voljela proljetnu toplinu zelenih nijansi
i šušur šarena lišća s proljeća bio joj je drag
nije marila hoće li u našim srcima zatreperiti ljubav
jesam li pritom bio sretan ili nesretan sada je malo važno
no teško je bilo bez žaljenja napustiti njeno biće
njenu kosu mirisavu po svježem smilju
to cvijeće je znak uspomena miris me sjeća na nju
sad je sigurno stara pomalo sijeda no šarm ne blijedi
ne znam je li joj još važno biti nesputanom savršenom
vidi li nebo toplijim šumu zelenijom proljeće šarenijim
moje sjećanje na nju nije utrnulo nije se uobličilo u uspomenu
bez kolebanja sjećam se zemljane boje njenih očiju
iz kojih me nijedna suza nije dotakla
ruke koje mi ni jednu zvijezdu nisu u susret poslale kada sam za njima čeznuo
sada kad mi nije blizu moja čula me potiču da mislim na njeno postojanje
kao dragu uspomena ugodnih dana
tvoja ljubav ugasnuti neće u snovima smo i sad skupa