kad maestral zapadne sa Suncem
koje se stopi sa skrletnim obzorjem
tamo negdje iza kraja mora
utihnu topole
tišina postane opipljiva
sve stane, smiri se kao na oslikanom platnu
stanu i ptice
još samo poneku u letu
tišina zalazećeg Sunca iscrta bojom
zrele kupine
kad topole utihnu i odlože svoje činele
tišina slika mirisima smokve i
ružmarina
bojom lavande oslika obzor
pa plavoljubičasto zamiriše more
kad se sve smiri u predvečerje
zrikavci zriču tišinu zlatnim nitima
(i još dugo u noć bojaju zvijezde
sve dok iz nabreklih žilica ne potroše sunce)
pa stanu
sve stane
samo more nikada ne stane
jer mu je maestral utkan u kristaliće soli
pa tišinom blaženo veze čipku na pijesku
morskog platna
zastanem i gledam
mirišem boje žive, nesušljive
i ne usudim se taknuti sklad islikanog nedodira
ali moru odoljeti ne mogu, pružam mu ruke
a ono...
ne… ne može stati ni u jednu riječ...
jedino u dušu
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.