Tražeći stare fotke, tražeći sebe malenu,
U nekom pustom svemiru koji se skriva od oka.
Posjećujući mjesta prohladna i visoka,
Na zvijezdu se oslanjam, na uzdrhtalu pjenu.
Ne volim ništa što se jeftino dade, na prvu.
Meni su riječi bile draguljne igračke, svete.
U prostoru bih nekom gorjela poput komete,
I tijelo bih da dadem vatri, prije no crvu.
Možda mi ne treba ništa za takvu popudbinu.
Duša je stvari prosta: mistična aura trne.
Ko zmija-kundalini, što se u trenu obrne,
Kroz vatreni ću obruč dohvatiti tišinu.
Poznajem takve koji na vjetru upale svijeću
I ni od čega stvore pjesmu ko ponor duboku.
Proći ću kroz taj prolaz, noseći ranu na boku,
Tražeći bivšu sebe, sebe nepostojeću.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.