srijeda, 24. ožujka 2021.

Aida Šečić Nezirević | Susret


Gužva je u prometu. Moja poderana patika, široko razjapljenog đona, pjeva o putevima kojima sam prošla. Kraj mene stoji moja mater. Zove se Umma i nosi crnu maramu. Marama joj je prljava. Ja sam Khadija Erhaim, izbjeglica iz Idliba, i moram prijeći cestu u ovom velikom zapadnjačkom gradu. 

Stojimo na trotoaru i čekamo da se upali zeleno. Kraj nas stoje djevojčica s medenim kikicama i njena nana sa štapom. Moja majka ima oznojeno čelo. Ja imam osamnaest godina i svježu krv među nogama. Krv se slijeva u pamučnu krpu. Krpa žulja. Pored nas prolazi naš zemljak, s ružičastim vlažnim maramicama u ruci. Nou korona, kaže majci jedva razumljivo ispod prljave maske, uan mark. Meni namiguje i bulji tamo gdje se, ispod zatvorene tamne haljine, skrivaju moje nevelike grudi. 

Nije shvatio da smo zemljaci, kaže majka, inače - što ne bi pričao na našem jeziku? A meni drago što nije shvatio. Znači da ni drugi možda neće shvatiti. Znači da smo dovoljno bijele. Sirote, odrpane ali bijele. Krijem tu radost u sebi kao dijete bombonu u džepu. Majka bi me prekorila, možda i ošamarila. Kakva sam to ja, pitala bi, kad se stidim naše zemlje i svog oca koji je za tu zemlju … sram me bilo!

Nužda je čudo, pa majka daje tu jednu marku za ružičaste maramice. Briše punačak, klimakterični vrat, uvlači ruku pod maramu i trlja uši s izrazom blaženstva na licu. Nudi i meni. Ne, hvala. Klimakterična nisam a i stid me tako se upadljivo brisati nasred ulice. Na trenutak mislim na mog oca, koji je poginuo u samoubilačkom napadu, zajedno s drugom suprugom (ovdje bi je zvali švalerkom) Lailom i njenim dvadesetogodišnjim sinom. Heroji. 

Stojimo. Čekamo zelenog čovječića da nam mahne: Hajde. Krenite. Auta jure kao da ih vuče kakav magnet. Žure. Urlaju i sviraju. Onda, odjednom, skrušeno staju pred zelenim čovječuljkom. Tvore pravu liniju, kao na atletskoj stazi. I tad te ugledam. 

Lijep si. Zapravo, prekrasan. Sav taman i sjajan i njegovan. Markantan. Sjediš uspravno, ponosno, na bijelom kožnom sjedištu crnog kabrioleta. Pogledi nam se sreću. Nekad, kod kuće u Idlibu, prije rata, voljela sam pisati priče. U bašti, pod našom jabukom, često sam satima sjedila s olovkom i papirom. Išlo mi je. Znala sam odrediti perspektivu, izabrati riječi, vidjeti stvari očima različitih ljudi. Sad sam vidjela sebe u tvojim zjenicama.  

Znojna, ogrubjela šaka moje majke, ukrašena s deset crnih polumjeseca, vuče me naprijed. Kreni, šta si stala!  Ti gledaš dvije jadne žene, jednu mladu i s poderanom patikom, drugu sredovječnu i s nesrećom među obrvama, kako trapavo gaze debele svijetle linije pješačkog prijelaza. Zubi ti blješte. Bijeli, oštri, tek pomalo krvoločni. 

Ah, kod ovih u modi paščadiju u autu vozat. I to, molim te lijepo, na prednjem sjedištu! Ko gospodina! Majka gunđa, pa stopalom energično dohvaća trotoar. Ja doskakujem za njom i još se jednom okrećem. Čovječuljak više nije zelen. Tebe crni kabriolet odvozi dalje.

Eno onih što su s nama došli brodom! uzvikuje moja majka željno. I mi žurimo da se pridružimo čoporu, u potrazi za spavanjem i hranom. Vezane objave: Rezultati natječaja | Udruženja nezavisnih književnika Srbije i Hrvatskog književnog društva (zadarska podružnica)



Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.