ponedjeljak, 8. veljače 2021.

Oleg Antonić | Zaiskri pleme

 



Bijaše pleme. Zahvalno, vjerno;

družina složna u gibanju stalnom.

Po prirodi stvari tek donekle smjerno,

njegujuć otpor u zibanju valnom.

Zijaše ono niz duboku tugu

s osekom kad mu se razmrvi Tijelo;

sasnuvši žudno božanstvenu fugu

plimno kad strujanje obnovi Cijelo.

Lijaše solju to nemirno stanje;

drevni rakušac tek vidje ta lica

dok nećkajuć baštine rubno imanje

gdje trpljenje muza je pohlepnih žica.

Htijaše trusiti Majčino more,

ćutiti vlastitog postanka struju;

a opet, da zajaši zemljišne bore,

smjelim da klicama kuša oluju.

Sijaše sebe po rubu cijelom 

ne bi li dalje... i još dalje niklo;

klijući tanušno tek s onim tijelom

na žešću što muku bi žiljem se sviklo.

Bdijaše zdvojno, sapeto bijedom,

tješeći uzalud plačne mladunce

kad većma mu čežnja dogotovi s jedom

što ne vlaže vali tu siku pod suncem.

Mnijaše bolno na pragu raja

grleć suhoću sve dalje od sijela:

Što će nam kapi morskoga sjaja?

Zar samo da potraje mreža nam tijela?

*

I zaiskri sebstvo. I svisnu sloga.

Pleme se razleti na razne strane.

Dijeljenje postade biću tom droga.

Bjehu plemena; i med njima brane.


__________________________________________________________________________

* Tekst predstavlja početak ciklusa „Ognjišnica“.

** Vezana objava: Oleg Antonić | Plamćaše pleme (Kvaka; 20. srpnja 2020.)


Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.