Ivan Katić | Cirkus Columbia

Nekako iza deset sati počela se klatiti cirkuska kolona. Pratili su je klinci, golišavi i bosi. Razdragana dječurlija svojom cikom nagovještavala je nešto novo, još nedoživljeno. Gomila je stigla do malog gradskog trga na kojem se okupilo dosta ljudi koje je privukla nesvakidašnja buka. Direktor talijanskog cirkusa sjedeći udobno zavaljen u nosiljci na leđima ogromnog slona obratio se okupljenoj svjetini:

- Cijenjeni publikum! U vašem gradu prvi put gostuje internacionalni cirkus Columbia. Za dva sata programa nudimo vam obilje zabave i iznenađenja. Zvijezde našeg programa su proslavljeni artisti iz cijelog svijeta. Na trapezu nastupaju braće i sestre Asparuhov iz Bugarske. Žongleri su iz Francuske, Marcel i Jean. Virtuozi na biciklu su iz Brazila, porodica Sanchez. Cijenjeni publikum, vidjet ćete lavove, slonove, majmune, medvjede. Naš papagaj Koko govori četiri svjetska jezika, puši, zbraja, oduzima i pije pivo. A tu su i nenadmašni klaunovi: Chico, Letzo, Mario i slavni Pipo. Njihove vragolije nasmijat će vas do suza. Upoznajte i šarmantnu Mađaricu i robusne Kozake koji na konjima čine što ih volja.

Cijenjeni publikum! U vašem gradu internacionalni cirkus Columbia gostuje samo pet dana. Dođite i vidite nezaboravnu predstavu!

I šator je bio prepun. Sve karte prosto su razgrabljene. Te davne godine cirkus je bio prava atrakcija i to nitko nije htio propustiti. Svečano obučeni, prvi čovjek grada sa svojim neizbježnim šeširom i njegova gospođa koja je na sebe stavila sve svoje blago, gradski oci, bogate udovice, raznorazni umjetnici, zauzeli su prve redove.

Zanimljivije i šarenije bilo je pri vrhu šatre gdje su karte jeftinije. Težaci, ribari, obični građani, studentarija, bučno su očekivali početak predstave. Pomalo se, krišom da žena ne vidi, natezalo iz botilje, gurkalo susjedovu ženu, tobože, vidi Keku i ona je došla. A Keka, debela Keka s buljukom djece oko sebe, ponosno je držala visoko glavu, poput kraljice. Čak je i onu svoju cicanu maramu, crvenu i ne odveć čistu, zamijenila novom, kariranom. Njen muž Jere, sitan i žgoljav, čuvao se njenog lakta koji je radio kad god bi se pogrbio i on se, jadnik, ukočio u svom sivom kaputu koji je pamtio i bolje dane. Šmrcao je, uzdisao i dijelio šamare nemirnoj djeci zamišljajući Keku na njihovom mjestu. Pa onda poštar Špiro bez neizbježne torbe, učo Karlo sa zlatnim cvikerima. Tu je i Matija koji je s brda silazio samo kad je jednom prije rata kralj došao na odmor i poslije rata na prve izbore i kad je Tito s etiopskim carem posjetio grad. I svi ostali koje je teško nabrojati, a nije ni red govoriti dok predstava počinje jer upravo se zadovoljni gazda cirkusa šepurio pred svojim vedetama koje su počele defile. Mahali su marama, šeširima, klanjali se, a publika je bučno pljeskala, podvriskivala, spremala se za feštu.

A onda su se svi povukli, zatrubile su fanfare, zajecali doboši, nastao je trenutni muk i najveća predstava na svijetu je otpočela.

- Cijenjeni publikum! Naša Mađarica, prelijepa Arinka, pokazat će vam svoje konjičke vještine. I rasna jahačica uletjela je na konju bijelom. Sve oči, naročito muškog dijela publike, bile su uprte u nju i vidjeli su hitre skokove sa ždrijepca na pod i opet gore, pa jahanje naopačke, dubljenje na glavi, provlačenje ispod konja.

Potom se slika promijenila i pojavili su se Brazilci s biciklima, a vrhunac je bio kad je otac držao majku na ramenima, a sa svojih bicikla su se na nju penjali sin i kći koji su po njima šetali i skakali kao da su na cesti. Izazvali su delirični aplauz, ali najbolje je bilo kad su utrčali Chico, Letzo i Mario obučeni u zeleno kao šumari i počeli skakutati oko njih, bježati, padati, posrtati i gurati se. Publika je živnula i stvorena je ona prava, neposredna, pomalo i navijačka atmosfera: hoće li porodica iz Brazila zgaziti kojeg klauna ili neće? Ovo nam sad zvuči smiješno, nestvarno jer danas svi znamo, makar mi stariji, da se to nikad ne događa. Djeca su cičala od zadovoljstva, njihove majke su bile presretne što se oni vesele; jednom riječju, šatra je odzvanjala od zdravog, ljudskog opuštanja.

Ali to nije sve. Sad je u tu paklenu atmosferu uletio Pipo spreman da iskoristi svoj trenutak slave. S par akrobatskih skokova, kolutova naprijed i natrag, poobarao je i klaunove i bicikliste. Prizor je bio spektakularan: Brazilci u ružičastim trikoima, klaunovi u zelenom i crveni bicikli, a oko njih zadovoljno i slavodobitno trčkara Pipo. On je bio šareno obučen, a niz obraze tekle su mu suze, nacrtane naravno. I kad bi se netko htio podići, Pipo bi ga velikodušno odalamio nogom na kojoj je bila poveća, poderana cipela, a svaki udarac pratila je muzika, znate ono cimpa, cimpa, dum-dum. Ta scena trajala je par minuta i tko zna koliko bi se otegla da nije uletio gazda, tobože ljut i zbunjen, i, nespretno prikrivajući svoje zadovoljstvo, odvukao Pipa s pozornice. Salve pljeska ispratile su glavnog klauna i svi su s nestrpljenjem očekivali novu tačku i Pipove vragolije.

Ovdje treba nešto dodati. To možda nije u direktnoj vezi s onim što se odvija pred našim očima, ali je svakako važno za živote pojedinih aktera.

Svi mi kad smo u cirkusu gledamo u arenu i pazimo da nam nešto ne promakne. Ni ne slutimo što se događa iza onih šarenih kulisa. E, vidite, u onom momentu dok je Pipo rušio svoje kolege plavi cirkuski momak, to je jedan od onih što vam pomaže da nađete svoje mjesto i prodaje kojekakve drangulije, tiho se iskrao iza gledališta i uputio prema starom, trošnom autobusu na čijim je bokovima bio nacrtan klaun u šarenom odijelu sa suzama na licu. Zakuca i poluglasno „Uđi!“ bilo je dovoljno da tiho otvori vrata i nađe se u polumraku adaptirane krntije. Nekoliko trenutaka kasnije stari fiat počeo je monotono škripiti.

No, mi to ne znamo, ne zanima nas jer nam je pažnja usredotočena na cirkuski krug prekriven piljevinom i opasan visokim, jakim šipkama. Nastupa poznati, širom svijeta proslavljeni Leonardo, krotitelj lavova iz Cremone. Leonardo, s ogromnim, zavrnutim brčinama, bičem kroti lavove, tjera ih da skaču kroz vatreni obruč, da se penju i silaze sa stolica, da predu kao domaće mace. U gledalištu je tišina, svi smo zapanjeni, ne dišemo, a kad počne muzika (cimpa, cimpa, dum-dum) pored kaveza se pojavljuje Pipo, diže ruke u vis i još više smiruje publiku koja je tiha da ne može biti tiša, drama je na vrhuncu. I Leonardo, veliki Leonardo koji je s lavovima obišao cijeli globus, nonšalantno uvlači glavu u razjapljene ralje. Muzika dostiže vrhunac, mi smo nijemi, Pipo pada u nesvijest, a Leonardo izvlači glavu i tjera lavove van arene. To je vrhunac, ekstaza publike koja doživljava nešto slično što i plavokosi cirkuski momak u tami klaunovog autobusa, ali, morate priznati, njemu je ipak bolje.

Dok mi dolazimo sebi, predstava teče dalje. Pipa složno iznose Chico, Letzo i Mario, plavi momak zadovoljno se vraća pod šator, a mi se meškoljimo, prepričavamo prethodnu scenu i užarenih očiju očekujemo nova iznenađenja.

- Cijenjeni publikum! Atrakcija večeri! Naši gosti braća i sestre Asparuhov nastupaju na trapezu bez sigurnosne mreže i prikazat će vam vrhunske majstorije akrobatike.

Muzika (cimpa,cimpa), reflektori upereni prema vrhu šatre i mi vidimo četvero akrobata koji izvode uvježbane skokove s jednog vratila na drugo. Vrhunac je kad svi stave maske preko očiju i sigurno odrade preskoke. Naš pažnju privlači i Pipo koji trčkara ispod Bugara i pravi pokrete pune straha da ne bi slučajno, ne daj bože, umjetnici pali. A oni sigurno i tačno vježbaju, k'o najbolji švicarski sat. I na kraju veliki aplauz i njima i umornom Pipu.

Bliži se kraj predstave. Internacionalna ergela u svečarskom mimohodu klanja se publici, ona joj otpozdravlja. Gledalište se polako prazni. Cirkuski momci uređuju arenu, artisti se presvlače i odlaze u svoje autobuse. Pipo, umorni Pipo koji je iscijedio i posljednji atom snage iz sebe i publici, cijenjenom publikumu, poklonio dio svog života, polako skida šminku s lica, pere se i odlazi u svoj dom. Otvara vrata i ulazi. Čuje se kako svom težinom umornog tijela naliježe na krevet, ženski glas nešto podvikuje i to je sve.

Svjetla cirkusa polako se gase, jedno po jedno. Sutra je novi dan, treba prikupiti snagu za novu predstavu, nove gledaoce, nove aplauze…