ponedjeljak, 20. srpnja 2020.

Oleg Antonić | Plamćaše pleme




(Božici Jelušić, s ljubavlju)

Bijaše pleme. Skrajnuto, jadno;
družina spala na police stijena;
po prirodi stvari prostranstava gladno,
u krpama rujnim čeznutljivih zjena.

Zijaše ono s nemoćnom tugom
k dalekoj ravni pod krošnjama tamnim
što zapašu prostor božanstvenom fugom
gurnuvši čeljad u položaj sramni.

Lijaše rosom sumorno stanje;
klonuli sokol tek vidje ta lica
dok nevoljko baštine skromno imanje
gdje skučenost muza je pohlepnih žica.

Htijaše biti crveno more
pa obilje sjemenki strusi u struju
da zapraši poprijeko zemljišne bore,
s tuđim da klicama kuša oluju.

Sijaše sobom po kraju cijelom 
sve da bi negdje u kohorti niklo,
no tanušno isklije tek s onim tijelom
što k vrletnom pragu na stisku se sviklo.

Bdijaše bodro pod snijegom, ledom,
ne bi li množilo svoje mladunce;
i vazda mu žudnja dogotovi s jedom
kad silnici zgrabe mu mjesto pod suncem.

Mnijaše smjelo: stiže li vrijeme
kad pasti će šume od pravedne ruke?
Ovladat će posvuda i naše sjeme!
Plamćahu makovu plemenu muke.

*

I bješe sječa. I tresnu hrašće.
Propagule jurnuše raznoga soja.
U jagmi za dane pod suncem tad rašće
plamćaše mukama uskoga kroja.


(iz ciklusa „Ognjišnica“)

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.