Kolumne

srijeda, 13. siječnja 2021.

Željko Bilankov | Doček nove godine



(četrdesetšesta kratka priča pisana pretežno šoltanskim dijalektom)

Od malih nog doček Nove godine bi je za mene posebno drag događaj. Kako se ne sitit kićenja bora i onih diljenja darovi od Dida Mraza u očevon poduzeću, ča su prethodili Silvestrovu. Neka san se pomalo plaši sidega starca u crljenoj robi, dubokega glasa, ali ipak lipega osmiha ispod bilih brčina, najvažnije od svega bilo je primit poklon od njega. Prigodna mužika, plješčanje i radost okupjenih roditeji samo je upotpunjavalo sriću u srcu svakog diteta tih ranih šezdesetih. Ma, baš nikako u to vrime počinjala je s radon Televizija Zagreb, koja je u prvin godinan preuzimala emitiranje talijanske RAI 1, pa onda i njiovog novogodišnjeg programa. Tako smo jednon išli na doček kod prijateja naše fameje, usrid starega dila Splita. Pisma, šušur i blišćenje okićenog stana uz veseje domaćina odma nas je uvelo u nezaboravni štimung. Jemali su veli prilipo narešeni bor na kraju dugega hodnika, pa su mi joči deboto ostale prikovane za nj. Svugdi pusti kolači i torte, a u kujni stol pun pršuta, sira i druge salamerije, sa svin ostalin priloziman. Pečenje u špaheru, uz vino bilo je sve ono ča čoviku triba za pravo slavje. Pamtin da su nas dicu, uru poza otkucavanja ponoći, smistili u jednu prostranu sobu sa visokin plafonon, na ogromnu posteju ispod teple perine, di nan je bilo ka u bumbaku. 

Sićan se kroz maglu i skromnog kićenja uoči Nove kod bake, dide i tete na Šolti. Nisu imali puno ukrasi ka mi u Splitu, ali je zato sve odisalo jubavju i mirisalo na tek ubrani borić. Znalo se dogodit, u mojin dičačkin godinan da bi s prijatejima vanka dočekiva Novu, na takozvanon Texasu oliti zabavnon parku, igrajući ponajviše stolni nogomet. Čak smo jednon nakon tega došli ispo' kuće di san stanova i na zaleđenon opustilon parkiralištu bacili na male branke. Klizanje i padovi bili su popraćeni ponekon beštimjon, ali uvik u konačnici smihon radosne i nestašne dice, tih sritnih godin našega ditinjstva.  Ritki su bili trenuci da san zna dočekat Novu  i u Zadružnemu domu, u mojin Grohotan na Šolti. Vela ukrašena sala, domaća spiza, glazba i bal ulipšavali su zvizdanu silvestarsku večer pa bi se gotovo cilo selo okupilo na jednon mistu. Ipak, najlipje uspomene vežu me za momačke dočeke nezaboravnih sedandesetih godin. Cilo društvo se danima spremalo za tu večer. Ženske su pekle kolače, a muški nabavjali ostalu hranu i naravski piće. Već u rano popodne, sortiralo se i pripremalo sve za slavje, u stanu imenjaka Žele Grubića. Obično bi započelo prigodnin „vrapcen“, oliti kolokvijalno nazvanim „Indijancen“ s originalnin pleson i pismon, autorskin dilon domaćina i rođaka Gorana, pače Nenada. Mi ostali pucali smo od smiha u toj otkačenoj uvertiri najlipje noći. Naravski, imali smo za glazbu gramofon i kazetofon, gomilu longplejki i kazeti, posebno  najpopularnijeg jugoslavenskog benda tega vrimena, jedinstvenog „Bijelog dugmeta“, Neil Younga i dr. Mejuto, poseban ton ciloj zabavi dava je naš blaski prijatej Zoran Žuvela, sa 'armonikon. Deboto se ni odvaja od svojeg instrumenta, pa smo ga manje više svi šopali sa spizon i nalivali pićen, jerbo on ni zna stat. Naše su cure itekako dobro pratile ritam pisme, ića i bala, tako da je plesni podij u Grubićevon tinelu i stol pripun spize u kujni, plati pravu buletu. Žaj mi je šta ni dandanas ne znamo di je legendarna kazeta na kojoj su snimljene naše novogodišnje želje. Godinamo smo je preslušavali i oduševljavali se, pače smijali odgovorima na pitanje „Ča očekujete u Novoj?“. 

Žuvela je na to, sa pravin blaskin naglaskon odgovori: „Bože zdrovje“, a ja i moja divojka, želili smo da nas stariji boje razumu!  Inšoma, kad smo se u ranin jutarnjin satiman vraćali doma, iza nas je ostaja krš i lom. Po staremu dobremu običaju, sutradan popodne jopet bi došli tu da sredimo stan, a nekad smo nakon tega, deboto znali ponovit već proživjeno. Tih godin otkrili smo novu destinaciju, mojen rođaku Nenadu, meni i našin divojkan istinsko kultno misto za doček, 'otel „Ruskamen“ kod Omiša s pogledon na predivnu šljunčanu plažu. Po već ustaljenon običaju svira je i zabavja nas tad popularni splitski bend Aspalathos Brass, sve vrhunski muzičari s odličnin pivačen Daliboron Ivaniševićen. Mnoštvo razdraganog svita u dupke punoj dugoj dvorani 'otela, dobra spiza uz popularnu glazbu i ples, dovelo je atmosferu na prag usijanja u trenutku otkucavanja ponoći. Nakon uzajamnih čestitki, pjenušca i dobrega komada svečane torte, večer se nastavila izvlačenjen dobitnika na njiovoj, već tradicionalnoj lutriji. Naše su cure u pravilu bile sritne ruke, pa makar je dobitak zna bit tek ništo simbolično, poput otvarača za boce! ;) Ludilo se nastavilo vrlo brzo i ka da mu ni bilo kraja. Parilo mi se da niko ni iša doma oliti u 'otelsku sobu, sve do ranih jutarnjih ur. Ako smo koji put znali ostat i prispavat u apartmanu, obavezno bi  sutradan učinili dobri đir diveći se lipotan Ruskamena. Pogled je puca prima Braču, a mi smo nostalgično priželjkivali da on zamini misto sa našon Šolton!  Inšoma, ko bi se siti di san sve dočekiva Novu godinu, no u posebnon sićanju osta mi je spli'ski restoran “Lijepa Dalmacija“, pripun judi s mužikon koja je naprosto tirala na ples. Kako zaboravit  'otel „Split“, di Jasmin Stavros ni ima ni po ure pauze, oliti „Palace“ u Kaštiliman, na epskom dočeku dvi ijadite godine. Ismijali smo se jednon i na Prokurativaman, zahvaljujući bravuraman neprežaljenog Ćubija, oli u novije vrime, zabavili i zagrijali na ladnoj Rivi uz neumornu Indiru! Ipak, ono ča ostaje trajno zapisano u mojoj duši, to je silna radost dočeka Nove godine uz vičnu nadu da će nan iduća donit puno višje zdravja, sriće i jubavi!




Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.