Postoje ljudi koji u naš život uđu tiho, gotovo neprimjetno, a onda ostave trag koji se ne može izbrisati. Ne zato što su učinili nešto veliko ili izvanredno, nego zato što su bili ono što je danas rijetkost - jednostavno dobri. Takav je bio Željko.
U Centru Amadea, među mnogim licima koja su dolazila i odlazila, on je bio jedno od onih koje odmah primijetiš. Ne zbog glasnosti, ne zbog posebnog izgleda, nego zbog nečega što se ne može opisati riječima. Imao je onu tihu, nenametljivu toplinu koja se osjeti čim ti se nasmiješi. A smiješio se često.
Za njega su svi bili “kolege”. Ta riječ, izgovorena njegovim glasom, nosila je posebnu bliskost i jednostavnu ljudskost. Kao da je tim jednim “kolega” rušio sve razlike među ljudima i stvarao mali svijet u kojem su svi jednaki, svi dobrodošli, svi vrijedni pozdrava i osmijeha.
Nisam odmah znao koliko će mi značiti. Prijateljstva se ponekad rode iz velikih trenutaka, ali češće iz malih - iz šetnje do trgovine, iz zajedničkog ručka, iz smijeha zbog sitnice, iz tihe šetnje gradom. Tako je bilo i s nama. Malo po malo, dan po dan, Željko je postao dio moje svakodnevice, a onda i dio mog života.
Bio je čovjek koji je volio ljude, volio smijeh, glazbu, kacige, vlakove. A najviše je volio dijeliti radost.I zato ga se svi sjećaju, zato za njega svi pitaju. I zato je ova priča ovdje - jer neki ljudi zaslužuju da ih se pamti.
U Centru Amadea, među ljudima koji su ondje dolazili potražiti društvo, podršku i malo topline, upoznao sam čovjeka kakvog se ne susreće dvaput u životu. Zvao se Željko. Imao je vedar osmijeh, jednostavnu dušu i onu tihu dobrotu koja se osjeti već pri prvom pozdravu. A iza svega toga skrivala se teška životna priča - ona koja bi mnoge slomila, ali njega nije. Ne do kraja.
Kao dječak doživio je strašnu nesreću. Automobil ga je udario i teško ozlijedio glavu. Baš kao i mene, ali ja sam imao više sreće. Njega su posljedice pratile cijeli život, ali ono najvažnije ostalo je netaknuto: njegovo srce, njegova vedrina, njegova sposobnost da uđe u prostoriju i unese svjetlo, kao da ga nosi u džepu.
U Amadei smo se brzo sprijateljili. Zapravo, postali smo nerazdvojni. Svaki dan smo zajedno odlazili u trgovinu, poštu, banku, ljekarnu, na tržnicu. Radili smo male poslove u dvorištu, skupljali lišće i grančice, pomagali gdje god je trebalo. On je vjerovao da je to naš posao, iako smo bili samo korisnici Centra. Ta njegova ozbiljnost davala je smisao i najjednostavnijim zadacima.
Željko je volio ljude. Pozdravljao je svakoga, čak i one koje nije poznavao. Imao je nevjerojatnu memoriju, sjećao se svih iz svog sela, iz škole, iz djetinjstva. A kad bi pričao o Mariji, onoj koju je zvao “ljepotica”, oči bi mu se smijale kao dječaku.
Njegove četiri sestre bile su njegov stup sigurnosti. Najviše Matija, koja ga je njegovala s ljubavlju kakva se rijetko viđa. Ona je bila njegov štit, njegov dom, njegova tiha snaga. A on je sve to znao, iako o tome nikada nije govorio izravno. Govorio je osmijehom.
Volio je druženja, roštilje, kapučino u kafićima, proslave svih vrsta. Najviše je volio čupavce koje smo tradicionalno radili za njegov rođendan, kao da je to najvažniji posao na svijetu. A možda je i bio, jer radost koju je unosio u kuhinju bila je neprocjenjiva.
Imao je još jednu strast - kacige. Motociklističke, s vizirom. Imao ih je nekoliko, a jednu je dobio i na poklon. Ponekad bi je stavio na glavu, pogledao se u ogledalo i smijao se sam sebi, ponosan kao kralj u svojoj kruni. Nikada nije sjeo na motor, bilo mu je to “prebrzo”, ali gledati motocikliste kako prolaze bilo mu je dovoljno da mu srce poskoči.
A onda su tu bili vlakovi.
Ponekad bismo skrenuli prema željezničkoj stanici. Stajali bismo na peronu i gledali vlakove kako dolaze i odlaze. Putnici bi žurili, nosili kofere, pozdravljali se, odlazili u neka daleka, možda bolja mjesta. Željko bi stajao tiho, neobično tiho za njega, i gledao u vagone kao da u njima vidi nešto što ja ne vidim.
Jednom je rekao: “Vidi, kolega… oni idu nekamo daleko, možda u bolji i pravedniji život gdje mi nikada nećemo stići.”
Za njega vlakovi nisu bili samo vlakovi. Bili su simbol nečega što mu je život uskratio — mogućnost da ode, da putuje, da vidi svijet. Ali on nije žalio. On se radovao tuđim putovanjima, kao da su i njegova. Vjerojatno svjestan da smo svi mi samo putnici na ovoj zemlji.
Željko i ptice - posebno rode
Postojala je još jedna nježna crta koja ga je činila potpunim. Volio je ptice, sve redom, ali rode su imale posebno mjesto u njegovu srcu. U proljeće bi se iskreno razveselio kad bi ih ponovno vidio na stupovima i krovovima u svojim gnijezdima. Sav ushićen bi govorio: “Evo ih, kolega… došle su opet. Znači da će biti dobro.”
A kad bi u jesen odletjele, bio bi tih, pomalo zamišljen. “Otišle su nekamo daleko… ali vratit će se.”
Za njega su rode bile simbol povratka, nade, prolaznosti godišnjih doba, ali i vjernosti mjestu i ljudima. A Željko je sve to nosio u sebi.
Kad se nakon operacije i boravka u bolnici vratio u Amadeu, korisnici su ga dočekali pljeskom. Bio je to trenutak koji se ne zaboravlja. A na Glazbenom četvrtku, dok je sestra N. svirala, on je dirigirao — sav važan, sav ponosan. Na proslavi petnaeste obljetnice Centra bio je dirigent pred publikom. Publika ga je obožavala, a i svi mi.
U najtežim trenucima mislio je na druge. To je bio Željko.
A danas…
Danas se bori. Još je s nama, još se smije, još pozdravlja svakoga svojim toplim “kolega”, ali vidim da ga bolest polako umara. Ponekad mi se učini da je i sam toga svjestan, ali kao i uvijek — ne govori o sebi. Govori o drugima, o onome što treba napraviti, o tome tko mu nedostaje, o tome tko će doći sutra.
I dok ga gledam kako se drži, kako se trudi biti isti onaj Željko kakvog svi znamo, u meni se javi tiha briga. Znam da postoje bitke koje nitko od nas na kraju ne dobije. Znam to, ali ipak se nadam — onako kako se on uvijek nadao kad bi gledao rode kako se vraćaju ili vlakove kako prolaze. Nadam se da će još malo ostati, još malo biti tu, još malo dijeliti svoju dobrotu.
Jer svaka minuta s njim je dar.
Danas, kad se sjetim njega, najčešće vidim nas dvojicu na željezničkoj stanici. Vlak prolazi, vjetar nosi miris daljine, a Željko stoji pored mene s onim svojim osmijehom — djetinjastim i mudrim u isto vrijeme.
I pomislim: možda nije putovao daleko, ali je daleko stigao. U srca ljudi. U moj život. U priče koje će ostati.
A možda je to, na kraju, najvažnije putovanje na koje ćemo svi mi jednoga dana morati poći.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.