četvrtak, 14. siječnja 2021.

Kitana Žižić | Nikad dugotrajnija migrena

 

Tog ljeta nakon godine kad nam je kćerka otišla u Australiju, upoznala sam ljekovitost mora. Muž se nije mogao načuditi mojoj potrebi da se kupam dok god ima kupača. „Ako je samo jedan plivač u moru, ti moraš biti drugi!“ Tako sam jednog kasnog jutra u studenom, sretno zaplivala leđno i uspjela se sudariti s onim prvim plivačem, tada jedinim u moru izuzev mene.
 
Nasmijao se iznenađen i upitao hoćemo li se ovako sudarati sve do popravnog u siječnju.

Nasmijao je i mene ali nije pogodio glavni uzrok mog predanog predavanja moru, čak i kad temperatura mora padne ispod temperature zraka.

A uzrok leži u „gromu s vedra neba“. Ljetu dvije tisuće i prve godine bližio se kraj, kad je zagrmilo u našim ušima. Kćerka je obznanila namjeru otići za Polom u Australiju. Nije pitala da li smije, što mislimo o tome ni išta slično, samo da ona ide. Šok i nevjerica!

Suprug i ja smo se pogledali ne shvaćajući čemu upravo svjedočimo. Ni ne poznajemo onoga zbog kojeg je naša kćerka spremna odletjeti na drugi kraj svijeta. Ona koja je toliko puna ljubavi za obitelj, ne samo užu, toliko vezana uz brata, oca i mene, da to graniči pomalo i s ovisnošću, odjednom se preobrazila u svoju suprotnost.

Nikakvi razgovori nisu je mogli odvratiti od njene namjere. Ni naše suze, ni naša razborita uvjeravanja.

„Spremna si otići daleko od svih nas zbog nekog, kojeg samo površno poznaješ? Polo na jednoj strani tisuću kilometara daleko, a mi svi ostali na drugoj.“

„Nakon što prođe prvotna zaluđenost, ako „tresneš o pod“, kome ćeš se obratiti? Tamo nemaš nikog svog, nikoga ne znaš. Tko će te prigrliti u nevolji ako te zadesi?“

Sjetila sam se prijateljice koja mi je uvijek govorila koliko je važno pustiti dijete da se osamostaljuje od najranije dobi. Ukoliko gušimo proces zdravog odrastanja neprikladnim odgojnim metodama i prevelikom vezanošću djece za sebe, jednog dana separacija će biti vrlo bolna za obje strane. Valjda je primjećivala Tajaninu ovisnost o meni i obrnuto.

Dani su prolazili a mi smo se nadali da će nešto Tajanu s vremenom pokolebati.

Ali nije. Kako da to preživimo? Najprije sam se izjadala najboljoj prijateljici. Plakala sam. Pokušala me utješiti s puno razumijevanja za moju bol. Kasnije mi je priznala da bi to za nju bio pretežak udarac.

Na red je došla obitelj. Kod njih sam osjetila traženje argumenata u prilog njenoj odluci ne bi li meni bilo lakše. Govorili su : „Australija je divna, tamo je uredan život. Da sam mlađi/mlađa  odmah bih otišao/otišla!“

Bratov prijatelj Skipi je rekao: „Da mogu otišao bih ne sutra, nego jučer!“

Manje inteligentni ili samo prostodušni suosjećali su sa mnom i žalili me. To nije pomagalo.

Ugledan poduzetnik, koji je bio u izviđačima s mojim suprugom i s njim ostao u dobrim prijateljskim odnosima je savjetovao: „Svoje dijete ne bih pustio, uvijek će tamo biti stranac. Pokajat će se prije ili poslije.“

A moja hvarska prijateljica je konstatirala: „Na tako hrabre (čitaj lude) korake spremna je samo nezrela mladost.“

Mi roditelji, Tajanin brat i moj otac a Tajanin dida, koje će njen odlazak najteže pogoditi, pokušali smo se pokoriti sudbinskom izazovu, prihvatiti udes poput „noćnih leptira Manchestera“. Nije zaludu „priroda osmislila sile evolucije tako da se odvijaju tijekom naraštaja,…..kako bi noćni leptiri i ljudi imali priliku prilagoditi se“.

Noćima sam se opirala želji da je zaustavim, a onda opet budila u znoju i uplašena što će biti ako je i uspijemo spriječiti, a ona kasnije bude nesretna? Nas će kriviti za svoj promašeni život.

„Jer, roditelju je zadatak izraziti svoju zabrinutost i potom uzmaknuti tri koraka….., kako bi dijete moglo samo donijeti odluku.“

Da, da, istina je da sam sve to znala. Utuvljivala sebi u glavu ne bih li se bar malo utješila. Ili su mi misli pohodile užasne tragedije te sam mužu govorila: „Bolje i to nego nešto puno gore, nešto konačno, nepopravljivo, ne daj Bože!“

Sve to nije uspjelo zatrpati ni desetinu kratera, koji se u meni otvorio. Grotlo se punilo neizdrživom boli, koju ću kasnije prepoznati u izmijenjenom obličju.

Puno zaljubljivije prirode od kćerke počela sam se i čuditi snazi tolike ljubavi. Ljubav na prvi pogled ili što? Mnogi je nikad ne upoznaju, a oni koji tvrde da su je osjetili kažu: „Najprije ostaneš bez daha, a onda prodišeš pretjerano. Vodi te snažna potreba da „udišeš osobu koja te mirisom zanijela“.

Kad je koncem studenog te godine koju je dočekala u Brni, krenula sama na tako dalek put (on je s majkom i bratom živio u Sydneyu od 1993.), zabranila sam joj da se osvrće za kućnim pragom, kad izađe kroz vrata. Pripremila sam veliki lavor pun vode i prolila ga za njenim tragom.

U zrakoplovnoj luci gutala sam suze. Možda me zato danas toliko često steže u grudima. Ostali na ispraćaju nisu branili suzama da poteku. Tajana se jedva oprostila od nas uplakana i jadna, kao da je tek tada shvatila težinu koraka na koji se odlučila.

Brižna kakva je, javljala se sa svakog aerodroma, dok sam ja trideset i tri sata njenog putovanja provela u krevetu s nikad bolnijom i dugotrajnijom migrenom. Nesvjesna svega oko sebe, uronjena u svoju fizičku i još težu bol duše. U život me tek vratila vijest o sretnom prizemljivanju u Sydneyskoj zrakoplovnoj luci.  

Otada se kupam dok god mogu. U moru dodirujem i milujem najmilije. Razdaljine, bile male ili velike, nisu granicama omeđene što pridonosi osjećaju trenutnog teleportiranja u željene krajolike, gdje su oni koje volimo.

Nakon takvih jeseni spremnija dočekam sve ranije uranjanje dana u mrak, kad imam osjećaj putovanja mračnim tunelom. Nakon takvih jeseni moja čežnja za obiteljskom dijasporom je ublažena zahvaljujući terapijskoj snazi mora.

Pa ipak nakon desetak godina od njenog odlaska u novi život, imala sam depresivnu epizodu, koju nisam odmah prepoznala, jer nije svojstvena mom karakteru. Bilo je i drugih okolnosti odgovornih za ranjavanje moje osobnosti i osjećaja nezaslužene nepravde meni učinjene. Međutim svi oni zagrljaji s voljenom kćeri za koje sam ostala zakinuta, ako već nisu bili okidač zasigurno su odigrali značajnu ulogu u mom nedostatku serotonina.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.