srijeda, 6. siječnja 2021.

Darija Žilić | Čega se bojiš?


Čega se bojiš?
Tisuće dana provela si na ulici,
Među psima i tramvajima,
Uz jednu espreso kavu koji si satima
Pila, kap po kap, u slastičarni u centru
Zagreba. Tramvaji su jurili do okretišta
Na Borongaju, među voće i cvijeće, i bila
Si jedna od onih bez karte, kad svijet se
na rubu prozora ogledao. Stamena.
Zagrljaji su bili okamine, daleka jezera koja
Se o rubove tijela naslanjaju. Nema te.
Ne vide te, ne pružaju ruku. Olovne knjige te
Gutaju, slova od metala, nema nikog na ovom
Putu. Čega se bojiš? Sad kad si dotakla ruku
Koja te iz brloga izmamila, pustila dah u kosti,
I svježinu u grudi, na blaga i meka koljena.
Otpusti svete pomake, ne trebam te svijete,
Zakasnio si na moja tjeme. Imam vas na stubištu, koji se polako penjete gore, nakon svega, bolest izlazi kroz vrata, u mislima
Sije se žito za djevojčicu, za rituale rađanja, života i smrti, koja će jednom doći, svejedno kada. Ne boj se ničeg, tvoje te ruke i ruke nečije
Čuvaju, i duboke rijeke koje ispod nas stoje i tresu nas, više se i ne naslućuju. Grad se diže
Opet, kao nakon trećeg pada, uspinje se kao
Dijete, pobjeđuje.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.