nedjelja, 13. prosinca 2020.

Pramcem u sumrak

 

Džezva

Piše: Jelena Miškić 

Ne znam kako vi, ja se često vežem za predmete koje sam u svom srcu i svojoj glavi tetovirala kao uspomenu od velikog značaja. Samoj sebi naravno. Popodne toliko sivo, da ne postoji sivlje u nedjeljama kada je najbolje i najsigurnije ničega se od poslova posebno kućanskih ne treba hvatati, nego po onoj najmudrijoj - samo pustiti da prođe. Naumila sam odraditi brdo koječega, a prije vlastitog nauma zaključila sam da je najbolje, kako to naravno većini popodnevni običaj nalaže, skuhati i popiti dobru, crnu, jaku tursku kavu.

U mojoj kući, a i većini kuća koje poznajem turska kava je napitak uz kojeg se okupljalo, rasporedalo uzduž i poprijeko, dio dana gdje smo unatoč svemu što nas ili miluje ili vjetrom šiba, onako pomalno nagnuti preko stola prema osobi kojoj povjeravamo najstrože tajne, pronalazili vrijeme za sebe. Ma koliko to mlaćenje jezikom bilo nepotrebno, događalo se po redovitim obrascima gazde, najčešće gazdarice. Moja džezva za kuhanje turske kave je prva džezva iz koje sam kao srednjoškolka srknula gutljaj i od tada mi nema povratka. Đuka ju je kupio na Hreliću za neke sitne novce, jer se tamo tako sve i kupovalo. Drška joj je otpadala kroz vrijeme nekoliko puta, kroz puste selidbe i promjene adresa dobila je nekoliko udubina, hrpe ogrebotina i kojekakvih čudnih ožiljaka. Nagovorila sam Đuku, pa smo je varili, opet je pukla, krpali kojekakvim drugim materijalima, na poklon sam dobila mnoge druge, ali nikada nisam ni u jednom skuhala tako dobru kavu kao u mojoj veteranki. Majka mi tvrdi da sam si taj okus umislila, ali ja znam da to nije tako. U staroj džezvi kuham najfiniju tursku kavu i amen. Čak me je i mala danas pitala kada se drška okrenula skoro napola držeći se na improviziranom šarafu - dok sam nam rastakala po šalicu vrućeg napitka, - Dobro mama, kada ćeš se riješiti te stare džezve, puknut će ti jednom u ruci i bit će vraga!

Ja sam se samo osmjehnula, jer znam da neće. To je tako u životu. Klimav šaraf i možda matori, stari zglob, ali ide. Sjednem preko puta nje i počnem priču sada jednoj drugoj djevojci koja je srednjoškolka o ljudima i događajima koji su se dogodili puno prije njezina rođenja.

U sivo nedjeljno vukovarsko popodne, dvije žene naginju se jedna prema drugoj, a između njih stara džezva, tko zna iz čijih života. Zapravo i nije važno. Dokle god ga ima da se o njemu i napiše koja.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.