Ana Cerovac | Krsnik, odlomak

 

Te su večeri vodili ljubav u prizemlju. Nisu bili sigurni da ih takav pothvat u postelji nad onim crvotočnim gredama neće stajati glave. Marija je na vrhuncu svog užitka polomila dva glinena ćupa koji su se našli na kuhinjskom stolu.

‒ Zašto smo morali baš ići na Veprinac? – upitao ju je poslije, dok je skupljao krhotine, a ona mela pod. – Meni se oduvijek sviđalo Volosko.

‒ Volosko je na moru – odvratila je ona. – Nije pametno živjeti na moru.

Kako mu se danas taj njezin zaključak činio dobrim. Tada je, pak, samo primijetio:

‒ Kastav nije na moru.

‒ U Kastvu nisu željeli tebe, a u Mošćenicama mene – kratko je okončala ona. – Veprinac je novi početak. Uostalom, ako ne posiječeš maslinu, kuća će stajati još sto godina.

‒ Je li to nekakvo proročanstvo? – podsmjehnuo se.

‒ Ne, ali izgleda kao da je jedino još maslina drži da se ne sruši.

Morao se pomiriti s njezinom suhom logikom. U tom ih je trenutku omeo glas komunšćaka koji je prolazio skalinadom i provjeravao jesu li poslije mraka svi stanovnici u svojim kućama.

‒ Krsto! Čuo sam čudne zvukove iz vaše kuće – oglasi se on s praga. – Je li sve u redu?

Krsto uputi Mariji zatečen pogled, dok se ona susprezala da ne prasne u grohot.

‒ Pomicali smo pokućstvo! – dobaci ona žurno podižući i pletući kosu. – Premještamo kuhinju…

Ali kada su se koraci komunšćaka stali udaljivati, naglo se smrkne.

‒ Sigurna sam da je došao provjeriti ako smo živi. Užasnuti su idejom da se krsnik oženio nekom za koju svi misle da je urečljivica i štriga.

‒ Nitko ne misli da si štriga – odmahnuo je Krsto.

‒ Ti tvrdi što hoćeš, ja znam što ljudi misle o meni – zainatila se Marija. – Ja sam za njih štriga dočim rumenim usne i nosim nakit i u druge dane osim nedjeljom.

Ali nije se dugo durila prije negoli je razvukla usne u bestidan podsmijeh i vragolasto mu namignula.

‒ Tko bi rekao da ćemo morati svoje bračne zabave rasporediti između komunšćakovih obilazaka. Još će mi trebati i dnevnik! I pješčani sat!

Krsto se ne bi tome ni čudio s obzirom na svakojake ideje koje su njoj padale na pamet u bračnim trenutcima (i nekoliko predbračnih, što god o tome ćudoređe mislilo).

Drugog dana probudilo ih je gromoglasno tutnjanje zvona svetog Marka tik ponad njihovih glava, od čega je dolje u kuhinji čangrljalo posuđe, a sitan se prah iz greda trusio po krevetu. Krsto je otvorio prozor i primijetio kako je na skalinadi neobično živo – ispred njihove kuće stvorio se dugačak red mještana koji su se premještali s noge na nogu i čavrljali da si prikrate vrijeme.

‒ Nije valjda da čekaju vidjeti ako ti je štriga od Mošćenica popila krv preko noći? – zgrozila se Marija stojeći kraj njega i vireći kroz rebrenice.

Ali Krsto je već poznavao takav prizor sa svojih putovanja. Njegovo je oko odmah zamijetilo tko u gomili kiše, tko i kako kašlje, tko se drži za križa, koga muči bol u vratu, tko očajnički treba čišćenje jetara, tko će zatražiti recept za odvikavanje od vina, a tko je svratio samo na dnevnu rundu tračanja. Uvijek je bilo tako kada bi se pročulo da je u selu odsjeo krsnik. Ljudi su sa sobom vodili krave urečene da šepaju, koze koje ne daju mlijeka, krmače koje su pojele vlastiti okot, volove koji ne slušaju i neplodne kokoši. Dolazile su i žene koje nisu mogle zatrudnjeti i muškarci kojima je neki ljubomornik „napravio kljuku“ pa nisu mogli okusiti bračne slasti koliko god se trudili. Dolazili su i ljudi koji su tražili napitke od kojih će umirući zaboraviti na svoje zagnojeno tijelo i prijeći u novi život u blaženoj omami. Ljudi su oduvijek trebali krsnika, jer umirati je bilo teško, a još je teže bilo živjeti u svijetu bolesti, sukoba i gladi.

‒ E pa, jedno je sigurno – primijetila je Marija te večeri kada su s praga ispratili i posljednju gošću. Njihov je stol bio prekrcan jajima, sirevima, mjehovima s mlijekom, sirutkom i vinom, glavicama kupusa, mjericama boba, riže, pa čak i uncom kruha od pšenice koji je bio prava rijetkost. – gladni nećemo biti.

 

Ana Cerovac: Krsnik, Naklada Bošković, 2020.

Vezane objave: 
Ana Cerovac | "Krsnik" je roman za ljubitelje "Witchera", ali i naše povijesti i narodne baštine