srijeda, 9. prosinca 2020.

Ivana Delač | Japodinine muke - odlomak iz romana



Za cijenu od devet stotina kruna, Japodina von Reinhardt je očekivala da će u luksuznom cepelinu, uz najfiniji francuski pjenušac iz pozlaćenih tanjura, jesti kavijar ravan onome na bečkom dvoru. Ipak, svota koju je na jedvite jade izdvojila kako bi na Veliku izložbu izuma pristigla sa stilom, bila bi dovoljna za pokriti plaće nekolicini radnika u njenoj tvornici. 

Očekivanja su bila skoro u potpunosti ispunjena. Na zvuk brujanja moćnih motora, što su nebom usmjeravali golemu nadutu konstrukciju ispod koje se nalazio vagon za putnike, već je navikla, a iako u ponudi nije bilo pozlaćenih tanjura i kavijar je za njen ukus ipak bio malko prejak, pjenušac je doista odgovarao njenom nepcu. Nije se mogla sjetiti kad je zadnji put iskusila takvu eksploziju okusa – otkako su se police skupocjenih vina u podrumu njenog oca ispraznile, zasigurno nije. 

Podrum njenog oca. Još uvijek je o njemu mislila tako, ne nalazeći snage da ga nazove svojim. Kroz godine koje su protekle od očeve smrti, jedino je taj mračni, prohladni prostor – u koji joj samoj za njegova života nije bilo dozvoljeno zalaziti – u potpunosti ostao njegov. Do one mjere da bi, kad bi se sad i odvažila sići škripavim drvenim stepenicama, u paučini i hladnoći ćutjela očevu strogu prisutnost kao onomad kad je kao djevojče od trinaestak ljeta slučajno razbila bocu njegovog najdražeg bordoškog Caberneta, zaradivši tako zabranu pristupa. 

Pijuckajući pjenušac, po tko zna koji put je zaključila da bi se otac okrenuo u grobu da zna kako je njegova dragocjena kolekcija vina, bocu po bocu, odlazila u ruke grabežljivim trgovcima koji su za njih platili sramotno malo. Grof Tomas von Reinhardt nije odobravao da njegova kćer jedinica pije, osim u iznimnim društvenim prigodama, no zasigurno bi ga manje razočaralo da je sve te boce ulila u sebe negoli što ih je posramljeno prodala da vrati barem dio dugova. 

Štošta bi oca razočaralo, pomisli Japodina sumorno, pa ispije ostatak pjenušca i ustane iz udobnog naslonjača, otresajući takve misli. Haljina joj zašušti dok je koračala prema stolu s osvježenjima gdje odloži čašu, pa se osvrne, obuhvaćajući pronicljivim pogledom cijeli salon. 

Gospoda u besprijekornim odijelima i s baršunastim cilindrima na glavama razgovarala su stojeći u malim grupicama ili udobno zavaljeni u naslonjače, lijeno pijuckajući iz kristalnih čaša ispunjenih viskijem ili kakvom drugom profinjenom zlaćanom tekućinom. Svilom vezene kravate nad njihovim košuljama i zlatni satni lanci koje bi povremeno izvlačili iz džepova, nemarno pogledavajući koliko su se kazaljke pomaknule, odavali su bogatstvo kakvo je ona mogla samo sanjati. Japodini je pogled na dame u bogatim haljinama i frizura uređenih po najnovijoj modi, što su skrivale osmijehe iza čipkastih lepeza, još teže padao – iako je potrošila daleko više novca no što bi smjela na tamnoplavu haljinu bogatih nabora s pripadajućim kaputićem, činilo joj se da je njena oprava odviše siromašna spram raskoši koja je obavijala žene u salonu. No, više od stotinu pedeset kruna doista nije mogla izdvojiti – i ovako ju je krojačica poprijeko gledala, slabo skrivajući prezir prema grofici koja, eto, šije skupe haljine dok njeni radnici gladuju. 

Japodini je bilo jasno da joj je ta haljina priskrbila mnogo govorkanja iza leđa – ogovaranja su se Karlovcem, naposljetku, uvijek brzo širila – ali, na govorkanja je ionako bila navikla. Neudana žena od trideset dvije godine, na čelu tvornice na rubu propadanja naslijeđene od oca, naprosto je morala izazivati interes i komentare svih slojeva karlovačkog društva. Skrovite komentare, naravno, jer se malo tko usudio biti izravno drzak prema jednoj grofici, makar i osiromašenoj. No, Japodina se od svih njih razlikovala po jednoj bitnoj činjenici – bila je svjesna da otrcana odjeća govori o slaboj vještini upravljanja imetkom više no što bi ikakve riječi mogle. Jednako tako, bila je svjesna i da će brojni odličnici i investitori odabrati putovanje do Zagreba skupim cepelinom, kao i da je ključ za polovicu uspjeha u industrijskim krugovima – vidjeti i biti viđen. 

Ako je to značilo da će morati putovati parovlakom do Rijeke kako bi se tamo ukrcala na cepelin za Zagreb, neka. Njena je tvornica ovisila o uspjehu u ovom poduhvatu, i Japodina nije kanila dopustiti da je trošak od nekoliko stotina kruna više omete u tome. Makar i sama kasnije gladovala kao i njeni radnici. 

Ivana Delač: Japodinine muke, Hangar 7, 2019.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.