Jutro je tu.
Zora ga iz njedara
svijetu predala.
Srce plaho,
zaljubljeno,
nemirno.
Drhti zrak,
dah i ruke.
Samo pogled miran
poput usidrenih brodova
dok rese svjetske luke.
Razlijeva se svježina zraka
iznad rumenila livadskog maka.
U zanosu budućnosti
sjećanja blijede.
Odnosi ih sreća,
k'o rijeku i more
kad na ušću jedno postaju,
u valove se pretvaraju
i putuju,
putuju.
A ja?!
Vila sam,
kristalnim kapljicama omotana.
I šumski patuljak,
međ' cvijećem razigrana.
Latica sam tratinčica,
na postelji razbacana.
Zrak drhti,
misli vrludaju.
Čovjeka ljubim,
oči mi kazuju.
I nek' se tijelo u sladu mirisa njiše
dok proljeće zaigrano u krošnjama diše.
I nek' se planine veličinom bahate,
ja plešem,
rukama tebe dodirujem.
Raskošna srca
sudbinu dijelim.
Strasno te pored sebe želim.
Čovjeka ljubim!
Jako!
Tiho je.
Tiše.
Najtiše.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.