subota, 7. studenoga 2020.

Ivna Grgić | Tiho, tiše

 

Jutro je tu. 

Zora ga iz njedara

svijetu predala.

Srce plaho, 

zaljubljeno,

nemirno.

Drhti zrak,

dah i ruke.

Samo pogled miran 

poput usidrenih brodova

dok rese svjetske luke.

Razlijeva se svježina zraka

iznad rumenila livadskog maka.

U zanosu  budućnosti 

sjećanja blijede.

Odnosi ih sreća,

k'o rijeku i more 

kad na ušću jedno postaju,

u valove se pretvaraju

i putuju, 

putuju.

A ja?!

Vila sam,

kristalnim kapljicama omotana.

I šumski patuljak,

međ' cvijećem razigrana.

Latica sam tratinčica,

na postelji razbacana.

Zrak drhti, 

misli vrludaju.

Čovjeka ljubim,

oči mi kazuju.

I nek' se tijelo u sladu mirisa njiše

dok proljeće zaigrano u krošnjama diše.

I nek' se planine veličinom bahate, 

ja plešem,

rukama tebe dodirujem.

Raskošna  srca

sudbinu dijelim. 

Strasno te pored sebe želim.

Čovjeka ljubim!

Jako!

Tiho je.

Tiše.

Najtiše.                                                            


Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.