subota, 7. studenoga 2020.

Sven Adam Ewin | Put












Put pored moje kuće vrlo je običan. Starinski. Vodi 
do kuće iznad moje. To je uski kameni put, s nešto 
šute i šljunka koje odnesu ljetne bujice. Pa bude
podlokan, kao takav. 

On jedva otrpi dva automobila dnevno. U odlasku i u
povratku. To su četiri automobila. Jedan passat i škoda. 
Jedan od njih se raspituje, ali nitko čuo. Ponekad, vrlo
ponekad, putem prođe baka. Ona ga bode štapom točno

u zjenicu oka. To je bolno, ali put je strpljiv i stisne zube. Razumije baku. Pa zovne djecu. Djeca mu poberu piljke, okrugle kao vrapčja jaja. Tako zaboravi na bol. Put inače uživa u trijebljenju svojih leđa. Tada je pravi bijeli nosorog.

Put je vjeran zemlji. On nikada ne odlazi. Ja ga noću obasjam

baterijom, a on tu. I u magli on je tu. Kad spavam, on je tu. Ako me probudi sumnja pa se upitam gdje je sad put, ustanem, izađem, pipam nogom, on stvarno leži na istom mjestu. To znam, jer mi pod nogom škriplje šljunak.

Ja mu se ispričam, molim te, pute, oprosti što sam sumnjao
u tvoje postojanje. On se protegne i zijevne. Kaže ništa, ništa.
A ja ga zbog toga zavolim. Legnem na njega. Grlim ga pomalo
nastrano i vratim se u krevet. On se uvuče u svoju posljednju dionicu.

Kao i sve živo, put je podložan bolestima. Najčešće aneurizmi,
na mjestu mimoilaženja dva automobila iz suprotnog pravca. Tu bude ugib s obje strane. Kao bruh. 

Put ponekad oboli od embolije ili začepljenja krvotoka na mjestima noćnog izbacivanja krupnog otpada. I uginulih životinja. I starih cigala sa šutom. 

Treća bolest nadire ljeti, za godišnjih odmora. Recimo,
kad se vratim, zateknem korov s obje strane. To ga guši
kao astma. Pa mnogo kašlje. Pri jačem napadu zavija od bolova. Zavija prvo udesno, a ako bolovi potraju, tada zavija dvostruko, prvi zavoj ulijevo.

U zadnje vrijeme sav je prestrašen. Muvaju se inženjeri
s teodolitima. Markiraju. Zabijaju kolčiće s crvenim križićima. 

U asfaltnoj bazi lože peći sve u šesnaest. Teško mu pada sve to. Ne znam kako će preživjeti skoru preobrazbu. Ja mu u šali kažem: dobar dan, asfaltirana cesto! Put brizne u plač. Ja ga tapšem po kolovozu. Kasno. Moja je netaktičnost poslovična.

Na ovom bih mjestu završio pjesmu o putu.


Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.