Kolumne

nedjelja, 8. studenoga 2020.

Maja Škvorc | Tihomir



 

Dala mu je ime Tihomir jer nije govorio puno.

Vukla je noge do mola gdje su se nalazili skoro svake srijede u zalazak sunca, već godinu dana. Njezini roditelji nisu znali za te tajne susrete. Nisu ni njegovi. A tko bi im i povjerovao uopće? Njoj zasigurno ne; pripisali bi ga njezinoj bujnoj mašti.

Noseći kofer s flautom u jednoj ruci, drugom je k prsima prigrlila poklon zamotan u šuškavi papir: nije bio najurednije zamotan jer su joj se ruke bile tresle od uzbuđenja i nervoze.

Zakoračila je na prvu istrošenu dasku i zastala.

Suze su joj navrle, zamutile vid. Progutala je osjećaje koji su joj stegnuli grlo i nastavila hodati prema kraju mola.

Sunce je klizilo prema horizontu. Jesenski povjetarac pomiješao je miris mora s mirisom smilja, bosilja i primorskog bora. Valovi su se lijeno prelijevali i bućkali, kao da i oni sami oklijevaju posvjedočiti njihovom zadnjem susretu.

Stigla je do kraja i sjela. Položila je poklon pored sebe pa izvadila flautu.

Prislonila je svoju donju usnu uz usnik flaute i zatvorila oči. Sunčeve zrake grijale su joj obraze i kapke. Duboko je udahnula pa pri izdisaju započela melodiju koju je pripremala zadnjih mjesec dana. Željela mu je podariti novu pjesmu prije nego se odseli. Zaljubio se u glazbu kada je upoznao nju.

Prve note Mozartovog koncerta za flautu poletjele su prema horizontu. Otvorila je oči i nota je zapištala kada je ugledala poznat znatiželjan nosić i velike smeđe oči. Mogla ga je prepoznati u cijeloj koloniji tuljana. Zaronio je i gledala je kako njegovo tijelo pod morem klizi prema njoj.

Nikada se nije promijenio iz tuljana u čovjeka pred njom. Tako je i ovaj put prvo ugledala njegove prste i ruke kada je izronio i odgurnuo se van iz mora.

Potpuno nag, sjeo je pored nje – rame uz rame – zatvorio oči i slušao.

Gledala ga je… promatrala… nije si mogla pomoći. Htjela je zapamtiti svaku crtu njegovog lica; oblik očiju, nagib nosa, punoću donje usne. Kosa mu je dosezala ramena. Ramena koja su se u zadnjih godinu dana proširila, a mišići na njima i prsima popunili.

Završila je melodiju pa smjestila flautu u krilo, šakama prekriženim preko nje.

Otvorio je oči i pogledao je… gledao ju je istim intenzitetom kojim je ona proučila njega. Srce joj je lupalo brže. Zaljubljeno. Note su joj treperile u trbuhu kao nošene razigranim proljetnim povjetarcem. Pogled mu je kliznuo na njezine usne i tamo zastao. Obrazi mu se zarumeniše. Ponovo oči u oči, osmjehnuo se krajičkom usana pa okrenuo prema moru.

Lijevom rukom posegnula je za njegovom. Ne skidajući pogled s tonućeg sunca, osmjehnuo se šire te isprepleo njihove prste.

Sjedili su u tišini i gledali kako sunce nestaje u daljini. Boje su se prelijevale preko neba i oblaka iz narančaste u vatreno crvenu pa u ružičastu i ljubičastu.

Riječi su bile suvišne. Nije ni znala što bi rekla bez da je glas i osjećaji ne izdaju. Bojala se da bi se jednostavno slomila. Život nije bio fer… svijet nije bio fer.

Naslonila je glavu na njegovo rame. Poljubio joj je tjeme, udahnuo njezin miris pa obavio ruku oko njenih ramena.

Nastavili su gledati horizont i nakon što je sunce potonulo u more. Svijet je držao dah s njima.

Izdahnula je. Znala je da nisu mogli ostati u ovom trenutku zauvijek, bez obzira koliko je to željela.

Nevoljko je ispustila njegovu ruku kako bi mu predala poklon. Ruke su mu drhtale kada je trgao papir.

“Vesna!” rekao je uzbuđeno. Trebalo mu je tjedan dana da nađe svoj glas na kopnu i da nauči izgovoriti njeno ime. Ona pak nikada nije uspjela naučiti njegove riječi.

Izvadio je šalicu koju je sama napravila i na njoj nacrtala njega u tijelu tuljana.

“Predivno!” Oči su mu sada bile pune suza.

Ustao je, okrenuo se od nje i napravio par koraka. Položila je flautu te skočila na noge, bojeći se da će otići bez pozdrava.

Kada se opet okrenuo prema njoj, nije mu dala priliku da riječ izgovori.

Poljubila ga je; uspaničeno prislonila svoje usne na njegove.

Iznenađen, zateturao je na nestabilnim ljudskim nogama, šalica mu je kliznula iz ruku, pala na drvene daske i razlomila se u sedam dijelova.

“O ne!” Bacila se na koljena i počela skupljati komadiće.

Pridružio joj se. “Oprosti”, pažljivo i sporo izgovorio je riječi, svaki sljedeći slog tužniji od onoga prije.

“Ne”, prislonila je dlan uz njegov obraz. “Nisi ti kriv… Oprosti ti meni.”

“Nisi ti kriva”, ponudio joj je njezine riječi natrag. Osmjehnuo se i rumenih obraza nagnuo se prema njoj i vratio joj poljubac; ponudio i više.

Usne su mu bile slane i hladne, a jezik topao i mekan. Zatvorila je oči i udahnula miris mora na njegovom izdahu.

“Ne želim da me zaboraviš”, prošaptala je riječi na njegove usne.

“Tebe? Nikada.” Pogladio joj je kosu, obraz. Sjeo je na potkoljenice i prikupio ostale dijelove šalice. “Napravit ću uspomenu… nosit ću zauvijek oko vrata.”

Otvorila je kofer za flautu i slomljene dijelove pažljivo spremila unutra.

Namrštio se.

“Bez brige”, odgovorila je na pitanje u njegovom pogledu. “Reći ću da mi je pao u more. Mama će se naljutiti. Ali ljutnja je prolazna dok će sjećanje trajati zauvijek.”

Pružila mu je kofer pa su ustali. Primivši je za ruku, privukao ju je bliže kako bi opet kušao njezine usne. Prislonio je svoje čelo o njeno.

“Trebali smo to učiniti davno, zar ne?” rekla je.

Frknuo je.

“Koliko smo vremena potratili?”

“Niti sekunde”, odgovorio je.

“VESNA!” čuli su iza sebe.

Škicnula je prema obali i treperećem svijetlu kuće skrivene u primorskoj šumici.

“Moram ići…” uzdahnula je. “Obećajem da ću se jednoga dana vratiti.”

“Obećajem da ću čekati.”

“Zbogom, Tihi.”

“Vidimo se, Vesna.”

Koraknuo je unazad, i na njeno veliko iznenađenje, morfirao se u tuljana pred njezinim očima. Rukama je poklopila usta, oči razrogačila. U tijelu tuljana, okrznuo je svoj obraz o njen bok. Nasmijala se sjetno, kleknula i zagrlila ga čvrsto. Poljubivši njegovo krzno, pustila ga je.

Zgrabio je kofer u usta, skočio natrag u more i nestao u dubinama.


Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.