Danas sam vidjela jednu prekrasnu sliku
U vlaku je sjedio muškarac, blago raširenih nogu
U rukama je držao buket sazdan od ruža
Bile su blijedo roze
Vani su bili sivi oblaci
Dijelimo odredište i isti dio grada
Nosio je buket u rukama
Smiješio se, gledao u njega
Znao je da radi pravu stvar
Nekoga će probati razveseliti
Napravit ću pokus, mali performans
Kupit ću svojim muškarcima u životu po jedan cvijet
Neka bude gerber
Iznenadit ću ih u gradu, na poslu, u kafiću
Kako će reagirati, hoće li ih biti sram
Hoće li se zbuniti i reagirati na moj čin
Gdje sam obrnula uloge
Koje nitko nije napisao
Već vidim uvijanje obrva i čujem nervozan smijeh
Uživat ću u toj nadmoći
Jer bit ću nadmoćna u apsurdnoj situaciji
Samo ću im dati cvijeće
Koje trebaju staviti u vazu ili ostaviti na stolu
Ili baciti u narančastu kantu
To je gesta naklonosti
Na koju oni nisu naviknuli
Ta je slika zapravo tužna.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.