subota, 28. studenoga 2020.

Jelena Hrvoj | Dan kad je potonula Venecija


Toga su dana i ptice letjele drugačije. Mahnito. Ne kao u filmovima koje smo gledali kao djeca. Izgledale su poput dronjaka nošenih vjetrom; onako besciljne i tihe. A nije im bilo vrijeme selidbe, jer selice su otišle. 

Dvije su mačke, pretile i site, ljudskom rukom nahranjene, ležale na toplome betonu. Kao da su trbusima hvatale ono malo što je ostalo od ljeta, sada babljeg. Još malo i one će potražiti utjehu pored peći i žarom posutih cjepanica. Ali sada, tu podno ovog čudnog neba, jednim lijenim okom zanemaruju svoju prirodu. Tek promatraju ptice u njihovom čudnom kovitlanju. 

Rekli su da je potonula Venecija. Da su se trupci smrskali poput pijeska, a njihove se duše vratile na Velebit odakle su otete. Govori se da nitko ne žali osim golubova. A i njima je dojadila kaljuža ispod gondola. Što ako ne lažu? Hoće li se karneval razliti ostatkom svijeta? Hoćemo li svi sada dovijeka nositi maske ulicama, čije se kaljuže prolijevaju samo za bujnih kiša? Ako je istina, uistinu istina, hoćemo li se znati služiti gondolama? 

Podigla sam s tla zrno kukuruza. Onako narančasto i žuto posred moga dlana, izgledalo je poput raspukla Sunca. Možda ga je odbacila vrana u niskome preletu iznad mačaka. Bacam ga i ja jer nije bitno. Ni zrno, ni čudan let ptica. Zaboga, govore da potonula je Venecija. 

Stiglo je podne, a vijest i dalje bruji. Buja poput oblaka tamo na sjevernoj strani moga obzora. Priča se da su potonuli i ljudi. Barem oni tvrdoglavi koji su se ugnijezdili u svoje kuće kao da su dio njih, pa da poput kapetana broda zajedno tonu. Zamišljam ih u zračnim čepovima podno vode, pored smrskanog stupa i kako inat svoj na prste broje. Nije li to čudno? Kako li samo cijenu života kao sitniš broje. 

Rano se danas magla spušta nad njive i polja. Puno prije mraka. Puno prije. Možda je i ona stigla prije kako bi nam pokrila pogled na potonuće i pomor. Na one tamo dolje. Na krinoline i maske, koje sada šire se svijetom samo da nas možda spase. A i mačke se kutre pored tople cijevi, baš kao i ljudi dok osluškuju vijesti. Kako će svijet sada dalje? I dok hodam ulicom, promatrajući dim koji se puši iz dimnjaka tuđih, pitam se je li baš ove godine održan Venecijski bijenale. Što ako umjetnost sada pluta? Što ako tone? Onako suvremena, osuvremenjena. A tad se sjetim da umjetnost je odavno potonula. 

Vrane su utihle negdje pred sumrak. Oslobodile nebo svog katrana i dreke. Sve što je lijepo kad-tad tone, pa tako i one. Uz čašu crnog vina, oporog i gustog, kroz dezen zavjese ja promatram obzor. Rumeni se. Zove nam vjetar. Vijest je stigla i potvrdila sumnje. Potonula je Venecija, u ponore tmurne, u kaljuže teške, u zakutke slane. Sad govore da na Velebitu osjeća se odjek vraćene mu pravde. Je li tako bolje? 

Otpijam posljednju kap s ruba krhke čaše, sišem je poput ose, dok osluškujem kako se miješa predenje mačke i prelijeva uz pucketanje vatre. I duša mi je mirna u nemiru svega što danas dogodilo se. Iz kaljuže naše, u ponore sive, bez ljepote i časti, naš svijet potonuti ne može. I tako, za sva jutra koja dolaze, podižem zdravicu čaše prazne. Venecijanske su maske sada samo naše.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.