ponedjeljak, 12. listopada 2020.

Pramcem u sumrak

 

Šaka bobica, jedna kruška

Piše: Jelena Miškić   

Prije rata imali smo imanje izvan Vukovara prema Petrovcima. Sjećam se kako za mene nije postojao sretniji trenutak kada nisam morala ići u vrtić, a kada bi Melanija i Danilo odobrili zajednički cjelodnevni boravak. Nisam voljela ići u vrtić. Plakala sam danima jer nisam shvaćala zašto pobogu, ali zašto se moram družiti s drugom djecom, znam čitati i pisati, pokriti se kod spavanja (i to spavanje poslije ručka), a tek ti ručkovi, ajme meni nikad ni zalogaja. Pa se moramo držati za ruke, čemu to? U krug hodati po dvorištu... Ajme. 

Pjevanje pjesmica i hrpe šarenih bojica mi je bilo ok, to sam podržavala. Voljela sam crtati Štrumpfove, cvjetiće i leptiriće i taman kada bih krenula crtati sunčano nebo, teta iz grupe bi prekidala aktivnost i nešto se moralo drugo raditi. Ili bi morali crtati ono što teta kaže. To mi je bilo strašno. Taman smo se počeli lijepo družiti, eto sad nje! I tako danima u suzama, pa kako, pa zašto, moji nisu shvaćali što mi je. Majka je pokušala sa mnom razgovarati, Đuka se jako trudio, na kraju su zaključili da sam beskrajno razmažena i nedokazna. Pozvali su dedu Danila da mi oštro zapovijedi ili nek se upristojim il' će radit' šiba. To je Danilo volio prepričavati kasnije kod obiteljskih druženja dok se obitelj još držala na okupu. Znao je pričati... ".. I tako sam se ja namrgodio, prst pripremio za mahanje i oštro zaprijetio - slušaj ti mala ažbaho, ima da ideš u taj vrtić k'o sav normalan svijet i da voliš tu djecu i tetu i ima da jedeš sve što se tamo skuha!" 

Jao kad je spomenuo to kuhanje...a baba Melanija kuha najfinije na svijetu... 

Ja sam valjda imala 5 godina, kaže deda, - “'onako uplakana stisnula je usnice, hoće l' reći, neće.. Ipak je to Danilo. I pukla.. "Neću u vrtić, ne volim ni jesti tamo, ni spavati, ništa neću, e baš neću. Ne volim ni djecu ni tete ništa ne volim! Ni djevojčice, ni dječake, ništa, jel me čuješ! Ništa! Tamo nema ni kerova ni mačaka, ni tebe deda, tebe jako volim..."

I to je bila Danilova kapitualcija za cijeli život.

Uglavnom, svako jutro je Danilo ranom zorom upalio Reno 4-ku, baba pored njega, a ja sam ostatak djetinjstva s osmjehom broj deset, do osnovne škole provela vozajući se s njima na relaciji Sajmište - Petrovci. Danilo je bio lovac i u autu je uvijek bilo nekoliko lovačkih pušaka, ako usput koji fazan naiđe. Kada nismo hodali sa psima po atarima, radilo se u vrtu, popravljali su se stari televizori, glačala, ograde, stari namještaj, kuhala se zimnica, čisto ribnjak, orezivale voćke, brala djetelina, kupila su se svježa jaja..

Dane smo provodili na meni najdivnije i najzanimljivije načine. Deda mi je napravio divnu ljuljačku, najvišu i najluđu koju možete zamisliti.. Sve je bilo super dok ju mama nije vidjela i vikala na oboje. Obožavala sam tu ljuljačku. 

Pred kraj dana Danilo je znao kositi visoku travu. Dan danas ga pamtim kako oštri kosu i zvuk kojim pokošena trava pada mu pod noge. Mene već iznemoglu od cjelodnevnog skakanja, posjeo bi ispod velikog oraha da me vidi i rekao, - sad još ovo završimo i idemo kući. Tada bi mi pružio svoj šeši, a u šeširu nekoliko peteljki ribizla, par trešanja, jedna vinogradarka, nekoliko šljiva i jedna kruška.

Rekao bi - taman to pojedeš i ja ću biti gotov. To je uvijek bio naš dogovor.

Dedaaaaa, pojela sam! Onda bi on viknuo - Bravo! Idemo! Potrpali bi babu i pse i sve plodove koje smo ubrali taj dan i krenuli put Vukovara. Čim bi izašli iz lenija ja bih redovito zaspala. Kasnije su mi počeli davati nekakav sirup za apetit, čini mi se kako tek danas djeluje. 

Svašta me Danilo naučio. Većinu što se u vrtiću ne može naučiti...za mene možda najvažniju lekciju života. Da budem svoja.

 


Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.