Paleta Polifonija | Bijelo platno

Započeta višečinka naviještenog rasporeda s odmjerenim dovršetkom (6. nastavak)

Sadržaj (podložno dopunama):

I.     ZALOG

II.    PROLOG

III.   MEĐUTAK PRED BURU

IV.   I PLATNO I JA

V.    MEĐUTAK NA SIKI

VI.   SNOMORICA U VAPNENCU
VII.  MEĐUTAK ZA DRAČOM

VIII. KAPLJA BOJE

IX.   POLOG

X.    SONET O LJUBOMORI

XI.   EPILOG

Popis arija (podložno dopunama):

[A] – Još jedan prođe dan (Ljuboslav Ljubo Kuntarić)

[B] – Život je more (Đorđe Balašević)

[C] – Barbara (Zvonko Spišić)

[D] – Devojko mala (Darko Kraljić)

[E] - Stranci u noći (Ivo Robić i Bert Kaempfert)

[R] – recitativ (ili čeka skladatelja)

Popis glasova (podložno dopunama):

[1] Mate Milas

[2] Oleg Antonić

[3] Sonja Smolec

[4] Sven Adam Ewin

[5] Natali Šarić

[6] Franciska Poppins

[7] Božica Jelušić

[8] Mira Jungić

[9] Aleksandar Horvat

[10] Konferansje

[11] Đorđe Balašević (Život je more)

[12] Ivan Slamnig (Barbara)

[13] Mješoviti zbor

[14] Dobriša Cesarić (Slap)

[15] Josip Pupačić (More)

[16] Delimir Rešicki (Lovci u snijegu; Fraktura, 2015.)

[17] Goran Rem (Dobre oči tvoje; Meandar, 1996.)

[18] Lenora Vrancich

[19] Ivan Goran Kovačić (Jama)

[20] Ol' Ant (raving „The Raven“ through the chirring nightmare by Edgar Allan Poe)

[21] Vanessa Pseudolutea

[22] Jagoda Vičević

[23] Božidar Timotijević (Devojko mala)

[24] Marija Renota (Stranci u noći)

[25] Bez Imen (po Tinu Ujeviću, kumu Pobratimstva lica u svemiru)

[26] Radoslav Graić (Još jedan prođe dan)

I. ZALOG

[R] Dan se jutrom pruža kao platno bijelo,

Prošlost, crni tat, već trenutke ote,

Želio bih na njem, dok još bude cijelo,

Nacrtat bar jednu šaru dobrote. [1]

II. PROLOG

[R] Slušam li se pomno u toj skromnoj želji?
Bi li to bjelini bilo nedostatno?
Što će na to reći drugi risatelji?
Bit će, mnogu špahtlu zove ovo platno. [2]

Razmišljam o boji, da započnem pravom.
Prstima il' kistom? Tek trenutak dvojim.
Narančastu volim al’ ću počet s plavom
i krenut od vrha da nebo obojim. [3]

- Na platnu će, vidim, saviti se duga.

Ispod tvoje duge, ah, da mi je proći,

Da postanem žena. Da ti budem drúgā.

Pa da s tobom budem i dane i noći. [4]

- Neka, budi žena, budi sve što ljubiš,

čak i kad se tamjan komešati stane.

Dok u klicu kalem zadnjim rebrom dubiš,

u tebi su niti stânom izatkane. [5]

- Tiše, ljudi, šaptom! Nema ni kontura.

Prva tek je boja. Manimo grehotu.

Slomljena smo zvijezda; naša je fraktura

zrela da se cijeli skokom u dobrotu. [6]

Onih dvoje, slušam, već guču niz dugu;

nevoljnica ova za vrat što mi sjeda

kao da se nećka sresti svoju prugu;

što ću sad sa sobom, žamor dok me gleda? [2]

Rekla bi mi baka, majka, tkalja mlada;

redeć brižnim tkanjem rub na abažuru;

noseć žulj mekotom, njezin orden rada:

slijedit valja platnu oblik i teksturu! [7]

Od temelja sad ću krenuti da bojam.

Dubine ću morske dotaknuti kistom,

uzburkati more za ukupni dojam.

Sve će biti plavo u tom danu čistom. [8]

Kad plava potamni noćnom urom kasnom,

A po mome platnu polegne bonaca,

Sačuvat ću dugu u sjećanju jasnom,

Da preko dobrote sjenu mi ne baca. [9]

O, noć već se crna nadvija nad platno!

Zar već dan taj bijeli nepovratu ide?

Vjeđe još dok dira ovo sunce zlatno,

oči bar da grešne trag dobrote vide! [1]

Nesta bijelog, plavog; ne primi se zlatno,

zelenog ni klice životom da diše,

ni crvenog nema da zagrije platno...

Ima li tu koga dobrotu da riše? [3]

III. MEĐUTAK PRED BURU

[A] Još traje ovaj đir

uzburkanog platna;

u mutnom oku

krijesnice se roje;

misli su nemirne

sluteć breme noći;

žudnja se povija

strepeći za san.

Hoće li veče

ovdje brzo stići

tko će znati to

na ovom valu 

karnevala priviđenja?

Držiš li palčeve

zdvojnome mornaru

dok crno nastoji

saplesti mu dan? [10]

IV. I PLATNO I JA

[B] - Dati se moru da plivam za dugom?

Do prvoga grča te trajat će čari.

Gdje djenut korijen? Kud s ovom tugom?

Slikar taj nije od životnih stvari! [6]

- Život je more, pučina crna... [11]

- Bilo je jedno bijelo ko mlijeko... [12]

- Srce je moje ranjena srna... 

možeš li stati ledena rijeko? [6]

[C] - Što jest? Što bješe? Kamo se kreću?

Hoće li stići to što se snuje? [13]

- U kakvim olujama imadoh sreću! [12]

- Lome me vali, nose me struje... [11]

- Život zapljuskuje brodicu bijelu,

tu nasušnu šansu za mrijeti u duru,

da barem s refrenom se skrhanu tijelu

razbremeni molsku tabulaturu... [13]

Gle, jedna duga u vodi se stvara... [14]

- Dida za dugom, a baba bi drumom! [13]

I sja i dršće u hiljadu šara... [14]

- E, sada je doista šenuo umom! [6]

A kako dobrotu u bojama reći?

Zar srebrnom valu sad zlatiti notu?

Il’ čekati dušu iz koje će teći

pa taknuti kistom u čistu dobrotu? [9]

- Nevoljkost već ga pomalo tišti...

blene u platno dok muza mu gmiže...

šara dobrote u njemu još vrišti...

kist mu se trese... gle... netko još stiže... [13]

- ... i more i ja i ja s morem zlatom 

sjedimo skupa na žalu vrh brijega... [15]

- Dahnut će grudi sa četvrtim bratom

što napusti očište pijanog stijega... [13]

Srnula volja sad bljesne mi sjajem;

svitanjem novim zarudi mi pramac! [1]

Njedrima bijelim sva jedra dajem! [2]

- Parone, dobar odabraste pravac... [12]

Eto i sunca, eto i neba! [3]

- Puhnuo vjetar iz dugine sjene! [13]

Sve tu su boje! Što nam još treba? [3]

- Krijesnice učine leću od mrene! [13]

- Crno u bijelo     svitak u glinu         [16]

- Konačno negdje da zagnijezdi ptica! [6]

Joj... kopno već točkam... njoj za milinu... [2]

- A zašto boje nisu pijanistica? [17]

V. MEĐUTAK NA SIKI

[A] Još traje ovaj đir,

krijeste sad su mekše;

u žudnom oku

šuti breme noći;

misli su smione;

već se spušta sidro,

uz vranin milozvuk

raj se čini slan.

Hoće li veče

ovdje brzo stići

tko će znati to

na ovom žalu 

karnevala priviđenja?

Držiš li palčeve

gordom admiralu

dok bijelo nastoji

saplesti mu dan? [10]

VI. SNOMORICA U VAPNENCU

[R] Od sniga je zablista cili kraj

Čuje se jutros dičija cika

U magli se razlijo zubati sjaj

Tako je čist zvuk sa zvonika [1]

- Nič ne razumin... u kršu dolina...

gola je drača svud ispod stina... [18]

- A silno svjetlo, ko stotine zvona

Sa zvonika bijelih, u pameti

Ludoj sijevne: svjetlost sa Siona,

Divna svjetlost, svjetlost koja svijeti! [19]

- Ama što to drobiš? Bjež od janjičara!

Znaš ti kakva svjetla lije Nijagara! [18]

I sve je nekako lipo i bilo

Ko da je s neba dobrota neka

Prikrila umorno staro tilo

Nježna, blistava, čista i meka [1]

- Triba bi ti doć u Jameriku moju

pa da vidiš koju lipo ima boju! [18]

- Posljednje svjetlo prije strašne noći

Bio je bljesak munjevita noža,

I vrisak, bijel još i sad u sljepoći,

I bijela, bijela krvnikova koža... [19]

- Nemoj samo cmizdrit! Treba radit!

Gledanjem ti... never... nećeš moć zaradit! [18]

I bude mi nekako gorko ža

Šta sve će to tako brzo proć

Ovdan di bili je sag pa

Blatnon ću stazon u crkvu poć [1]

- What are you saying? Ama ca će proć?

Forever nam Ćaća dao punomoć! [18]

- Gdje je mala sreća, bljesak stakla,

Lastavičje gnijezdo, iz vrtića dah;

Gdje je kucaj zipke, što se makla,

I na traku sunca zlatni kućni prah? [19]

- Mala ti je sreća... vrtić... sve te trice...

Brain fever... pobro... a price of... besparice... [18]

I dočekat ću jutro pokorena duha

Pogane ću oči od svjetlosti kriti

Okrvavljenih ruku, bez vida i sluha

Na bijelome će križu zavjet raspet biti [1]

- Oba časkom bljesnu, pa se prime mraka...

how to give the purpose... mislima došljaka? [18]

- O bolno svjetlo, nikad tako jako

I oštro nikad nisi sinulo u zori,

U strijeli, ognju; i ko da sam plako

Vatrene suze s kojih duplje gori... [19]

- Oh gosh... da vas čuje...my granduncle Edge

to realize what it looks like when nightmares fledge... [18]

- Once upon a sunstroke madness, while I pass a chasm's blackness

Rooted in the deepest whiteness, I'll burn in the ancient sore -

Not one raven! All those vultures! What a rage of bleeding cultures;

What a force of limestone structures knocking hard on every door;

And that scrub of Christ's thorn's manners chirring by the drilling lore -

Neither more nor nevermore. [20]

[A] VII. MEĐUTAK ZA DRAČOM

Još traje ovaj đir,

trnje para platno;

u suznom oku

kipti breme noći;

misli su klonule;

raspušta se nada,

uz fijuk vjetrova

raj se čini stran.

Hoće li veče

ovdje brzo stići

tko će znati to

na ovom žalu 

karnevala priviđenja?

Držiš li palčeve

golom kamenjaru

gdje bijelo izgara

svaki Božji dan? [10]

[R] VIII. KAPLJA BOJE

S kapljom crvene boje na vrhu kista,

Pođem oslikat krilo maloga žúće

(Dok je mirno sjedio na vrhu lista):

- Nek bude, - rekoh, - lijep ko danje paunče!

Kada mu kaplja boje pade na krilo,

Odleti moje malo slikarsko platno!

No, ne daleko. A zašto? Što se zbilo?

Preteška kaplja boje na krilu zlatnom!

Htio je sletjet na lati crvenom maku,

Al' je letio čudno… Kao u transu!

Sve amo-tamo… Pa onda u cik-caku.

Uglavnom s jednim krilom u disbalansu. 

Na kraju sleti na dršku mojem kistu: 

- Na drugo krilo kapni mi kaplju istu! [4]

(Kontam da mi je tajiti tom sofistu

Najprije da bih krabulju nazad čistu...

Potraj, ljepoto, u oku promatrača!

Estetska nek' sam frajeru eskapada.

Smijem li plakat za bojom ogrtača

jajašca moja dok žude mrvu hlada?

Srećom su rjeđi ovakvi fantazeri

Od onih bijesnih mrežicom što nas traže,

Čiodom sunu, skrase u bombonijeri;

Zjen da im raste kraj naše mrtve straže.

Vanessa Io, prabaka naša draga,

Zato je mudro polegla blijedih beba;

Da bismo, skromni, izmakli oku vraga...

Hoće li kapnut? Još jedan let mi treba!) [21]

IX. POLOG

[R] Glazbu čujem skladnu dok stihove slušam,

razlile se boje, jedna k drugoj teče.

More klizi s ruku, sol na njima kušam.

Dan u meni vrije. Daleko je večer! [3]

...

Dirne li dobrota danas platna bijela 

U duhu dok nam cvala biserna vedrina?

Nek otrovni tek kraci krhka nam tijela

Ne uprljaše dana mrljom ružna čina! [2]

...

I trajat će dobro sjetnoga ljeta

na platnu bijelom slika svijeta:

ljiljane i naranče, žar-sunce,

dodire dobrote nitko ne ote! [22]

[D] - Hej, vrano draga,

ljubimo te cijelu;

srdašce svelo,

oči pune dna...! [6]

O, što se setih

kišu da ti kupim! [23]

Sprat ćemo tintu

iz perja tvoga sna! [6]

Ma, daj o'ladi!

Drugdje pumpkin sadi!

Ovdje se radi!

Lijeva žar u noć! [18]

(Hajd' sad ispiši

što je dalje bilo... [10])

(nastavlja se)

[E] Kako bruji kvas...

Toliki dasi!

Nebrojen je glas

u toj melasi...

Koji kist je taj

za svesti takav sjaj? [2]

Lutamo kroz noć

Mi kao stranci

Lutamo kroz noć [24]

Dvije strane uma [2]

Jedan slijede trag

Kroz neku čudnu noć [24]

(Refren čeka još

tu meku ruku koja

znat će splesti most... [10])

Slušam te kroz šum...

O, bijela pjesmo!

Tijelo bješe hum,

sad cijeli jesmo

sušti kist baš taj

za svesti ovaj sjaj.[2]

[R] Raduj se!

Skupa smo!

I nema

drugog

nego ti

da nam

daruje

disati

tvojim

životom;

da sve

što jesmo,

i krv i sluh i sni,

gori u nama tvojim žarom:

ljepotom, čistotom i dobrotom. [25]

[R] X. SONET O LJUBOMORI

I siđe Bog na zemlju. Veseo. Dobre volje.

Htio bi još jedanput svoje proslavit ime.

Stvaranja čuveni čin ponovio bi dolje

Kao s Adamom davno. Ali, zaboga: s kime?

Pozove jednog momka. Prkosnog. Punog jare.

Genija spremnog učas sa svakim da se svadi:

- Evo ti mramor, momče, najbolji iz Carrare.

Evo ti čekić, dlijeto... pa Davida uradi!

I tada Michelangelo, premda tek šaka praha,

Lijepog Davida kralja - iz mrtvog kamena usta.

I baš kad (poput Boga), udahnut htjede mu daha,

Gospod dotrči bijesan i dlanom pokri mu usta:

Visoko lijećeš?

E, nećeš! [4]

[A] XI. EPILOG

Dan prođe raspjevan;

grije platno bijelo,

gdjegdje mu vjetar

sjenom skrije note;

noćni mu glasovi

jamče da je cijelo;

sjaj tkanju prostire

šara dobrote. [13]

Sa novim jutrom 

sve će isto biti, 

ja to dobro znam. 

Do novog susreta 

sa vama, doviđenja... [26]

Nek' odsjaj pjesme te

odzvanja u boji

dok špil svih zrcala

naš miješa svijet. [13]

* IV. dio od treće strofe teče uz glazbu „Barbara“ Zvonka Špišića prateći osnovnu melodiju u trećoj, šestoj, sedmoj, desetoj i jedanaestoj strofi, a refren („Je l' danas u brodova takav stas...“) u četvrtoj, petoj, osmoj i devetoj strofi.

** IX. dio ugošćuje zametke očekivanih novih nastavaka.