Kolumne

petak, 8. rujna 2017.

Ana Kolar | Jedna od najčešćih pogrešaka koje svakodnevno vidim su "dnevnici", a to blog nije niti bi trebao biti


Ana Kolar, fotografija: Ana Šesto
Razgovor priredila i vodila Jelena Hrvoj

Ana Kolar rođena je 23. siječnja 1988. godine u Zagrebu i jedna je od „izumirućih“ purgerica. Odustavši od ideje prvo Veterine zatim Medicine, upisuje treći puta Filozofski i treći puta talijanski (s bugarskim i makedonskim) što gura i danas te je na četvrtoj godini. Zaljubljena je u Italiju i sve talijansko više od ikoga koga poznaje.

2013. godine, ničim izazvana napisala je i objavila dulji status na Facebook-u, inspirirana referendumom o braku. Taj je status postao viralan, samo s njezinog „profila“ podijeljen je preko 1000x, objavljen na „Indexu“ i nekoliko drugih portala. Nekoliko mjeseci kasnije, nakon smrti prijateljice, otvara blog naziva „Blogledalo“ kako bih se maknula o tuge i posvetila nečem novom.


Radi na startup-u „24 sata“ imena „BlogBuster“, od siječnja ove godine ima i tjednu kolumnu na „Lola magazinu“, a odnedavno je i "Aportal" počeo objavljivati njezine radove s bloga. Prije dvije godine napisala je svoju prvu slikovnicu za djecu na temu posvajanja, te je ista na natječaju ušla u top 10 radova i čeka na objavu. Ima napisanu još jednu slikovnicu, te započet roman za djecu i mlade.

Pišeš za „BlogBuster“, „Lola magazin“ i „APortal“, te vodiš vlastiti blog pod nazivom „Blogledalo“. Objasni nam ukratko kako si postala blogerica, na koji je način to promijenilo tvoj život i gdje pronalaziš inspiraciju?

„Blogledalo“ je početna točka svega koja je krenula kao nekakav hobby, razonoda, ubijanje vremena i nervoze. Uvijek kažem da je pisanje, meni barem, terapija i to jest bila prva misao koju sam imala kad sam otvarala blog. Ni na kraj pameti mi nije bilo da ću na temelju toga vidjeti stvari koje sam vidjela, upoznati ljude koje sam upoznala (i upoznajem svakodnevno) i raditi poslove koje radim unazad malo više od tri godine. Inspiraciju pronalazim na cesti, u tramvaju, u čekaonici, u svom stanu... Doslovno svugdje. Vjerujem da tamo gdje postoji volja i trunčica talenta inspiracija nije problem ako se malo bolje otvore oči i srce. Za mene, priče su svugdje, treba ih samo zapisati.

Napisala si dvije slikovnice i počela si pisati roman za mlade. Zašto si se opredijelila za literaturu za najmlađe? Imaš li u planu pisati i nešto za nas „velike“?
   
Slikovnice sam napisala u svrhu natječaja na koji sam se prijavljivala, a organiziralo ga je Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade (HDKDM), ista stvar je i s romanom za koji sam samo napisala početak i sinopsis. Zašto najmlađi? Zato što smatram da su oni najiskrenija, a samim time, i najteža publika. S obzirom na to da sam dosta, svemu unatoč, nesigurna u svoje pisanje, ja si mazohistički volim staviti prepone na utrku bez cilja. Pa rekoh, ako ovo uspijem, onda ću uspjeti svladati i odrasliju literaturu. Želja jest u skoroj budućnosti ukoričiti misli za one koji imaju nešto više životnog iskustva, ali o tome kad za to dođe vrijeme. ;)

Za tebe je pisanje jedna vrsta terapije. I sama pronalazim spas u pisanju, kao i mnogi kolege i kolegice piskarala. Zanima me tvoje mišljenje o ovo „tabu“ temi? Prema tvojem mišljenju, na koji nas način pisanje oslobađa svakodnevnih anksioznosti? Imaš li možda savjet za sve one kojima bi pisanje moglo poslužiti kao terapija?

Uvijek kažem da me pisanje oslobodilo u toliko toga, a izbjegavanje istog zarobilo gore od nekakvih lanaca. Nije čak ni stvar je li nečije pisanje javno ili samo za vlastite potrebe, odnosno objavljuje li ili ne. Poanta je da je ljudski um neistražen poput Svemira i nikad mu nećemo naći kraj, ni drugima ni sebi samima i u našim mislima se stvarno skupi puno toga. Ne govorim o informacijama koje naučimo da bismo radili ili živjeli već o emocijama koje ne vidimo. Te koje ne vidimo (a to su gotovo sve) stvaraju nam probleme jer ih ne raspoznajemo ili ih je previše na jednom mjestu. Zato volim zapisivati. Sve. Što god mi je u glavi, izbacim na papir ili tipkovnicu i onda to VIDIM. Onda to nešto što mi ruje po mislima i srcu postane stvarno. I lakše je. Ako je pola puta do rješenja definirati problem, onda je pola puta do izlječenja definirati emociju i njen uzrok. Savjet potencijalnim terapeutskim piscima je samo da pišu i ne razmišljaju što netko drugi o tome misli, pisati prvo za sebe, a onda eventualno za druge.

Domaća književna scena ili strana? Zašto?

Hmmm... kad čitam, a iskreno voljela bih čitati više, koncentriram se na sadržaj, a ne na autora, odnosno njegovo podrijetlo. Katkad pročitam neke knjige bez da uopće znam išta o autoru osim eventualno imena i prezimena. Tako da mi je zbilja svejedno. Čitam na hrvatskom, talijanskom i engleskom i uživam bez obzira radi li se o izvornom tekstu ili prijevodu. Ako mi sadržaj ne sjeda, svejedno mi je otkuda je konkretna književnost.

Kakvi su ti planovi za budućnost i imaš li kakav savjet za one koji bi se eventualno htjeli odvažiti i postati dio blogerskog svijeta?

Zadnjih nekoliko godina ne planiram gotovo ništa veće jer se ispostavilo da mi svi planovi propadnu i to u dobrom smislu, ono što se dogodi spontano ispadne bolje za mene i privatno i poslovno. Imam želje ali ne i planove, rasporede, rokove. Voljela bih živjeti od pisanja, biti svoj šef i putovati, ali neću dramiti ako se to ne dogodi neka se nastavi kao do sada jer i sada mi je i više nego odlično.

Jedna od najčešćih pogrešaka koje svakodnevno vidim su "dnevnici", a to blog nije niti bi trebao biti. Naravno da ćeš dijeliti neke privatne informacije ako želiš, ali tekst koji počinje sa: "Moje ime je tako i tako. Živim tu i tu, imam toliko i toliko godina..." ne želi ni mama te osobe čitati. Ok, ima i malo manje uočljivih "dnevnika, a to su oni koji konstantno vole naglašavati svoje uspjehe, vrline, dostignuća i planove takve nazivam samopromotivni ili usta-moja-hvalite-me blogeri. Njihov sadržaj se vrlo brzo izgubi pored kvalitetnog štiva. Novi blogeri, budite hrabri i mudri, ali svoji!

Blogerska zajednica  se širi i postaje sve popularnija. Smatraš li da će to utjecati na popularizaciju čitanja?

Blogerska zajednica se širi, ne samo u Hrvatskoj, i zbilja nije više takav tabu kao nekad odnosno razbio se mit da su blogeri besposličari koji imaju previše novaca i vremena pa se naslikavaju za Internet. Naravno, ima i takvih, i uvijek će biti, ali s vremenom se sve samo isfiltrira. Danas je prisutno puno manje poznatih blogera koji prekrasno pišu. Tekstovi su im jednostavni, pitki, zanimljivi i životni, jednom riječju bezvremenski. Smatram da je uspjeh postići da se neki tekst čita i godinama nakon objave. Tko se želi odvažiti, samo neka krene, ali i neka prije toga barem malo pročita više od jednog autora, ne zbog stila ili krađe materijala nego zbog učenja. Ni jedan bloger nije savršen, a još manje u počecima pisanja bloga. Mudro je i korisni pratiti raznolike blogere, i "dobe" i "loše", "popularne" i "nepoznate", čisto radi usporedbe, i opet, učenja.

Nema komentara :

Objavi komentar