subota, 3. listopada 2020.

Jelena Hrvoj | Na vratima Danteova pakla

 

Na vratima Danteova pakla raširiše se krila bakrenoga orla. Sokratova ruka bješe usahla, al' snaga joj nije jenjavala. Rane neke ne cijele pa makar krv vrela kolati prestade. Pa tako on promotri rupe u zapešćima svojim podignutim, tamo gdje razum u vremenima nekim okovaše za ideale grešne. 

   „Ono što bješe sada dolazi.“ On krikom zazove i zaprijeti silinom glasa svoga. „Silom rušit ne mogu, nit' želim. Nit' pomak učiniti mogu. Jer pomaci silom se ne čine. Zato zazivam volju tvoju da progleda, jer moja namjera nema grešne ćudi.“ 


Podno kamena okrhana vjetrovima boli raskoli se perje koje perje nikada ne bješe. Propusti tako orao svjetla nebeska da prodru u paklen ponor. Za sudbu koja će se tek krojiti. I kao po nitima od srebra Sokratova stopala pohitaše tamo gdje mrak još na kapaljku se sije. 

Zemlja bješe kao i prije. Ta ona ne mijenja ćudi svoje. Ni za koga. Prihvaća trulež i daje plodnost. I snosi teret kako sirotinje, tako i pohlepnih u istoj mjeri. Stade se tako Sokrat uzdizat i tijelo mu krhko. Poput usahla lista hrasta ulovljena u spiralni ples blagoga vjetra. Uzdizao se sve do dudova svilca i njegove majke mudre i stare, pa zastao kako bi upitao smisao početka i kraja. 


Povrh brdašca, tamo gdje ni rosa ne zastaje, smjestiše se oni. Stara majka, ovijena u jutene niti, kako vječno bi tijelo djeteta svoga na dlanu pridržavala. Uz lepet krila djeteta svoga i njegove prisutnosti ona podignuše glavu umornu i toplinu svijetu podari. Al' niti svile ni da bi zatreperile kraj propala tijela. 


   „O, živote, bez dara ti se klanjam. I posrćem pred veličinom tvojom malen podno nebesa. Ni imenom da te zovem, a molim ono najveće.“ 


   „O, čovječe, onaj koji dolaziš iz ništavne smrtne pokore, jesi li ikad tražio išta manje?“ stara se majka nadvije nad tijelo dudova svilca kako jednu nit prihvatila bi među prste krhke i oslobodila je u bespuće. 


   „Ima li blaga kojima bi platit mogao dar koji tražit sam stigo' il' dostojan bit ne mogu?“ tijelo krhko podno stopala joj ponizno klone. Za poštovanje. Za skrušenu nagodbu. 


Promisli tako stara majka o vremenima i dragocjenostima božanskim, pa nagodbu iznese. „Donesi mi kap jednu.“ 


   „Zar kap za mudrost sveg svijeta, mudrosti mila?“ On usklikne. Al' ni čuda, ni nemir njoj više ne predstavljaše ništa. Nadviše joj se tijelo staro nad tijelce dudova svilca pa zajedno niti sudbine u svijet puštati nastaviše. 


Pohita Sokrat s brda ogoljena tamo dolje gdje se obiljem i jadom kiti sve što životom se zvati htjelo. Nedoumica mu bješe velka. Bezbroj kapi blagonosnih i silnih krasilo je svijet. Al' ni jedna, ko' i sve, dostojnost majke stare izborit su trebale. 


Stopala usahla dovedoše ga ka moru silnom. Ta ugleda on svate. Ratnik silan i plaha mu mlada. Sokrat priđe pognute glave i pred silinom konja bijela on klone. 


   „Puta da se vašeg klonim, od mladosti i straha. Mudrost. Mudrost zazivam.“ Sokrat rekne, a pogled s tla mu se ne podignuše jer mladence vidješe već i prije. 


Vesna, blaga i mila, kći samog proljeća, oko svog voljenog ruke je ovila te zbori. „Mudrosti tu ne bješe, nit' će biti, znanče mili.“ 


Mladoženja njen, Jahač pohlepe koji apokalipsu nosi, pritegne tek uzde konja svoga, al' mudro prešuti. 'Mjesto znanja, on podari mu prolaz netaknut te uzjaha s mladom kroz more silno.


Slatke li muke Sokratove pored slanog mora oslabješe. Ta morska silina, makar dostojna bila, svoju ljepotu zaslužiše zbrojem. Jedna kap mora na Sokratovom dlanu silinu svoju izgubi pa vrati je on u rojeve slane da sunce na zalasku hladnoćom odzdravi. Sve su kapi bitne,no nestane li jedna, nitko ne primjećuje da je nestalo more. More on ostavi pohlepnima.


Pohita on tad do rijeka al' kapi njihove neobuzdanost svoju pokazaše. I tamo bješe stari mu znanci. Živana kosu svoju je rasplela i s nje skinula klasje. Sokrat promotri kako crveni konj poji dok gospodar uzde mu prihvaća. Rat. Rat i Živana. Ljeto i propast čovjeka. U strahu on priđe vodi bistroj i tek se pokloni Ljetu i Jahaču da bol im ne prigrli.


Osjeti Sokrat samilost i nad rijekom silnom pa pokorno se pokloni i ostavi rojeve riječne da poput konja silnih galopom klance kroje. Ni ta kap za Majčicu dostojna ne bješe.


Prigrli on i rose mile, poput biserja sitna i kišne kapi krjeposne. Pa i kapi suza odsječena drva i magle u mrežu pauka ulovljene. Al' kako u masama izdvojit ono jedno blago i predstavit ga kao mito svoje? 


Kad čučnu pod stablo stara hrasta, Sokrat znoj s čela sabere. Da ga spoji s kapima rose i mislima teškim. Al' tad, k'o iz sama Pakla, on ugleda kopita crna i začu rzanje bijesno. Treći jahač stadoše tik mu uz usahli bok. Bolest. Bolest silna. A vagu mu ljudske sudbine u rukama nosi Rujana, ta kći jeseni same. Ironija Sokratu kao misao spuzne. Ta žene se glad i obilje. On propusti ih da bez pitanja i glasa podna svijeta gaze.


Uto spusti se mećava silna. Sokrat tek prihvati pahulju jednu koja na dlanu mu mrtvom ostade divna. Netaknuta. Pomisli on da došlo je vrijeme i dar Majčice dostojan. 


   „Ima li svijet ljepše miline?“ ženski ga glas prene. Sokrat poskoči na noge mu bolne, pogleda i kristal leden ispusti. Četvrta ga sestra pogleda u oči utole. Kći strašna, dijete zime. Ona koja strah u ljudima žanje, a Morana joj bješe ime. Sokrat pokriše oči kad ona pored njega prođe jer zna tko posljednju sestricu ženi. Galop zelenih kopita odjekne mu u ušima, a bol svijeta na leđa mu padne. Jahač kraja; smrti. Onaj koji nosi gladne zvijeri i dolazi nakon svoja tri brata. On. Smrt sama koja jednom je i njega u ponore mučne odvela. 


Do bijesa i patnje, duše teške i vremena na pretek, on osjeti kako teret spuzne tad iz nutrine. Na srce. Na dah. I odluči poklonit ono jedno. Ono svoje. 


Brdašce dočekaše ga kao i prije. Stigao je na krilima vjetra, pa stao uz niti netaknute. Majčica stara svoje dijete i dalje u skuti svoje vije. A smijeh na nabore se nasu. 


   „Vidim, kap vrijedna na licu ti počiva. Dijete vremena, ta ona je uistinu najvrjednija.“ 


Sokrat tek preda joj suzu mukom kovanu. Poljubi joj bose noge i put pakla krene jer mudrost mu je putem dana. Dok spuštao se ponad niti dudova svilca on pomisli o kapi. 


   „Vrijeme teče, ali ljudska se narav mijenjati ne stade. Prizvaše oni Pohlepu, Ratove, Glad i Smrt da ih prati uz Proljeća, Ljeta, Jeseni i Zime.“  Iz Sokrata tad riječi spuznu, a srce mrtvo zaželi mu se Pakla Danteova. Da u njemu trune kad svijet tamo gore trunut i sam znade. 


Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.