Dragica Križanac | Katarza

 

Autobus je gmizao kroz noć, pretrpan i pun, stenjući i šišteći kao ranjena zvijer. Mnoge mnoge žene sa djecom u naručju su stajale satima, tiho bez riječi.

Dijana je sjedila stiješnjena , pozadi i buljila kroz prozor u noć. Razmišljala  je o proteklim godinama.

*** 

Sve je počelo prije sedam godina. Poslije srednje škole željela je samo jedno! Studirati u Sarajevu. Otići iz kuće. Vidjela je sebe u budućem životu kao mladu profesoricu ili kao bibliotekarku.

I ta želja se ubrzo ispunila. Počeo je studentski život, skromno, u unajmljenom sobičku velikog grada. Kad je krenula ispratilo ju je cijelo selo. Jer, još niko nikada u tom selu nije završio neki fakultet. Nije da nije bilo pokušaja, ali bi se mnogi usput umorili, ili bi im ponestalo novčane potpore od kuće, ili volje, pa bi sve napustili i zaposlili se...Kako je otac sam radio, a imali su još troje djece, majka joj je obećala slati svoj novac od prodaje mlijeka i sira na lokalnoj, zelenoj tržnici. A ona je zauzvrat obećala, kad završi fakultet i zaposli se, da će pomoći financijski da i  mlađa sestra , koja je tek krenula u gimnaziju, završi studije.

Nije joj trebalo mnogo. Učenje, ponekad kavica s društvom s fakulteta, ponekad vikendom odlazak kući.

Strogi odgoj, ali i njeno siromaštvo, spriječavali su je da se upušta u razuzdane studentske zabave, pune sexa, pića i mariuhane. Čak nemam ni čestite cipele za zabavu, mislila je.

Ali, rezultati su bili tu. Bila je na IV godini studija, bez ijednoga propuštenog ispita. Smiješila joj se lijepa budućnost. Jedanput tjedno objavljivali su njenu poeziju na sarajevskom radiju. I u literalnim tjednicima. Nadala se objaviti zbirku poezije i dobiti mjesto asistenta na fakultetu.

Jedne večeri odlučila je otići na proslavu rođendana jedne studentice sa filologije. U jednom kafeu  na Marijinom Dvoru okupljala se studentarija raznih fela i rokerska elita. Sam vlasnik je bio pjevač u jednom poznatom bendu. Kad je ušla upravo je taj pjevač sa mikrofonom u ruci zabavljao manje društvo:

 

‘Voljelo se dvoje mladih

Šest mjeseci, godinu

Kad su htjeli da se uzmu, da se

uzmu aman , aman

dušmani im ne dadoše...žute dunje aman, aman’...
 

Oblake dima mogao si sjeći nožem. Alkohol je tekao potocima. Dok se Dijana probijala ka šanku ugledala je njega...Narcisa! Crna sjajna kosa zaokruživala je bijelo lijepo lice. Bio je u bijeloj košulji i farmerkama, vitak, kao kakav princ! U tom trenutku nešto se pomaknu u njenoj utrobi, nešto se odvoji i krenu...i dođe do grla. Preplavi je čudan osjećaj. Panika! Postoje momenti u životu kad ti neki unutrašnji glas govori: ‘greška, ne počinji, nije to tvoja sreća.’ Ali je onda čula drugi, jači glas koji joj reče: ‘zašto ne, pa mlada sam’. Ponijela ju je atmosfera, popila je prvo vino, pa drugo...I na svoje čuđenje, slušala je kao u transu riječi iz svojih usta- riječi koje je bez ikakve kontrole upućivala njemu cijelu večer, pričala mu o sebi, gledala ga s divljenjem. Od tog momenta, željela je samo njega.

I poče zajednički život. Za nju mukotrpan, ispunjen obavezama udate žene i studentice. Narcis je bio potomak jedne stare sarajevske begovske familije. Jedinak. Majka ga je držala kao kap vode na dlanu. I nije bila zadovoljna njegovim izborom. Jer, mogao je bolje, suho je rekla.

Za njega se u novoj situaciji ništa nije promijenilo. Prespavao bi ponekad kod matere, a Dijanu su pozivali samo ako je bila neka posebna prilika. Zbog svijeta. Zapravo, on je nastavio svoj momački i kafanski život. Jer, uistinu njegov život se sastojao od nastupa, putovanja, hotela i kavana. Bio je pjevač, roker. Naročito je mnogo vremena provodio u kafanama, u njima se radilo, u njima se družilo, u njima je živilo. I pilo. A Narcis je pio mnogo. Zapravo isprva to ona nije ni uzimala ozbiljno. Jer, bio je tako zgodan, neodoljiv..

I, nije htjela priznati samoj sebi da ono što je njeno nije savršeno.

Bila je odgojena da se nikad ne predaje. Svaki problem se može riješiti, učili su je od djetinjstva, samo ako budeš uporna. I odlučila je biti strpljiva, uporna. A on? Pa ova je stvarno bila drukčija od  dosadašnjih, mislio je. Nekako friška, unikatna.

Ipak, polagala je ispite. Jer, ona nikad nije odustajala! Diplomirala je i zaposlila se u Gradskoj biblioteci. Njena familija joj je odmah pokušala ohladiti glavu, nastojali su joj ohladiti glavu i nagovarali je da ga napusti. Rekli su joj da se šuška da je on zapravo kao i njegov otac, koji je imao dijagnozu ‘manijakalno-depresivni sindrom.’ Odbila je takve razgovore.

Koji malograđani! mislila je. Roker! Moja ljubav, moj život! Ali uviđala je polako da je on sve više i njena opsesija, njena noćna mora. Ali, tješila se, on će se promijeniti zbog mene. Ili kad dođe dijete. Boriću se za svoju ljubav. On će to tek tada znati cijeniti. Ta, zar se nije i Julija tako borila za svog Romea?!

Riješila je biti uporna. Promijeniti ga. Prigovarala mu je kad bi ujutro došao kući. Smjenjivale su se svađe i mirenja. Ovisno u kojoj je fazi njegovo raspoloženje bilo. Ako je bio happy ‘ sunce je grijalo’ ako bi bio depresivan i ‘manje happy’ padali su i šamari. A poslije i više. Ona se prilagođavala. Ipak, njena opsesija njime se nije nimalo smanjivala.

Treće godine braka morala je birati između njega i svoje familije. Jer, oni ga više nisu pozivali, a on joj je zabranio ići bilo kuda bez njega. Ne, nije da je on nije volio, govorio joj je. Nego je volio i svoju slobodu, objašnjavao joj je. Njegov ego je rastao. Ta, njega su mase obožavale! On je bio njezin Bog!

Slijedila je njegove želje, misli, zapovijedi. Nakon nekog vremena primijetila je da je kolegice više nikud ne zovu, sve manje telefoniraju. Ona se zapravo sramila svog položaja. Nikom se nije žalila. Njen život se sveo na posao, pisanje poezije i ...čekanje. Beskrajno čekanje na njega u noći, usamljene večeri uz knjigu i televiziju.

Jedanput je došao izjutra, počela je svađa, našto je on izvadio pištolj i prislonio joj ga uz glavu. Pogledala ga je sa strahom, oči su mu gorjele, a ona je umukla, zanijemila. Držao je uperen pištolj, dok se nije privalio i zaspao. Nije zaspala cijelu noć. Rano izjutra istrčala je iz kuće i uputila se u prvu policijsku stanicu. Zatekla je dežurnog Peru, policajca kojeg je poznavala iz viđenja jer je stanovao u istom dijelu grada. Ispričala mu je u suzama što se desilo a on sasluša, nakrivi glavu, pa joj reče:

•    ‘Ne sramoti se, idi kući i slušaj muža!’.

U šestoj godini braka počela je konačno shvaćati da njen život nije onaj iz romana i poezije, nego njena stvarnost. Što je to što može ženu natjerati da odustane od same sebe? pitala se. Samo očajnička, ovisnička ljubav. Posljedica je bio totalni raspad njene ličnosti. Gušila se. Gurala glavu u pijesak. Uviđala je polako da je nada ustvari njen neprijatelj! Mislila je, ja tonem, a ona živi. Živi misao da će jednom biti bolje, zamišljala je u svojoj mladosti i naivnosti da kad jedanput dođe dijete, sve će se promijeniti. Sve će se samo od sebe odjednom razbistriti - i on će shvatiti koliko ga volim, kolika je moja žrtva za nas. Ne, nada je kurva! Odustala sam od sebe, mislila je.

Predložila mu je rastavu. Narcis je bio tako ljut. On ‘koji joj je sve pružio’, zar mu tako vraća?.Zar ona želi uništiti njegovu karijeru?!

‘Ok, priznajem ponekad sam loše volje, ali takav je život, nekad ovako, nekad onako...Kakva rastava, šta ti fali, druge bi bile zadovoljne da mogu imati ovakvog muškarca. Iz ovakve familije. Ne mogu ja cijeli dan sjediti uz tvoju suknju. Prije bih te ubio nego bi se rastavio! Kupi sebi papagaja’!

 

•    Da da, ne želiš sjediti kući , a tako si ljubomoran. plakala je.
 

•    Ko, ja!? Ne izmišljaj, ženo!

I kupila je sebi papagaja. Bio je neka čudna ptica. Graktao je samo ‘Never more’. Bog zna gdje se rodio, neki papagaj iz daleke zemlje, mislila je. Dala mu je ime Gavran.

I tako je tekla sedma godina zajedničkog života. Sjedila je navečer čitajući, Gavran u svojoj krletci, ona u svojoj. Bio je posebna ptica. Počela ga je učiti deklamirati poeziju. Probala bi ponekad i na engleskom. Na njeno čuđenje reagirao je s radošću na poeziju američkog pjesnika Edgara Allana Poe-a. Recitirala mu je:

 

‘Zli proroče, ne znam pravo,da l’ si ptica ili đavo,

Da li te je Satan posl’o, il’ te bure izbaciše,

Sama, al nezastrašena, u tu pustu zemlju sjena,

U dom ovaj opsjednuti, zaklinjem te, ah, ne šuti,

Reci, reci imal’ melem jada, što me izmučiše?

Reče Gavran:’Nikad više’...*

On bi sav nekako svečano uzbuđen skočio i ponovio: Nikaddd višeee! Oduševio ju je.

Prije nekog vremena objavili su na poslu da će rat i da svi moraju ostati kod kuće jedno vrijeme. 

Kakav rat? mislila je užasnuto.

Zar nismo cijeli život deklamirali:

 

‘Druže Tito, mi ti se kunemo.

Da sa tvoga puta ne skrenemo’?

 

A sad skrenuše svi, mislila je.

 

Neka zlokobna tišina pala je na Sarajevo, ljudi se počeše bojati jedni drugih. I pitati se:

Ko su naši, a gdje su vaši?

Zavjese su bile navučene, hrane je nestajalo. Ulice prazne, a podrumi puni žena i djece.

Narcis se nije pojavljivao već nekoliko dana. Sigurno se opet zapio sa svojim pajtašima, mislila je sumorno. I prije bi se desilo da ga nema po nekoliko dana, ali sad se bojala, izgledalo je nekako drugačije. Čula je da ljude skupljaju po kafanama, stanovima i podrumima za vojsku. Mnogi su se i sami prijavljivali. A mnogi su bježali. Neki susjedi su jednostavno nestajali u noći, nekud bi se selili. Ležala je budna već tri dana...i čekala. I dođe poruka! Netko je pozvonio i prenio poruku:

-Narcis je otišao na svoju stranu. Znate, takva su vremena, niste iste vjere.

 

•    A ja? Moram li ja sad na svoju? Znači, tako, ostavio me samu, u ratu. 

Ovo je bila kap koja je prevršila mjeru, mislila je sva očajna. Plakala je i plakala. Ovo je bio takav udarac da je pala u depresiju i nije se mogla otresti crnih misli.

Odluka je pala. Otvorila je ladicu u kojoj su držali lijekove. Zapanjila se kad je vidjela da je bila puna lijekova. Njegovih. Gavran se tako uznemirio i samo ponavljao: never more, never more...

E, moj Gavrane, svršeno je s tvojom Dijanom. Otvoriću ti vrata krletke. I prozor. Konačno si slobodan! Raširi krila...i bježi, bježi...leti u slobodu.. leti u svoj zavičaj, govorila mu je.

Sjeti se majke. Zadnji put kad su razgovarale telefonom, majka je samo plakala i ponavljala:

 

•    Toliko sam se nadala da ću te vidjeti, da ćeš nam se vratiti. Ali, sad su svi putevi do nas zatvoreni. Sarajevo se zatvara. Pazi se, ne izlazi nikuda.

Uze kašičicu i smrvi sve tablete iz ladice pa ih rastvori u čaši vode.

Ležala je mirno na krevetu par minuta. Nije više plakala. U trenutku kad je pružila ruku da uzme čašu, osjeti neki blagi povjetarac oko glave i dodir neke ruke na svom ramenu. Pogleda lijevo, pa desno, nigdje nikoga. Neki blagi glas joj šapnu:

 -Ne čini to!

Istovremeno osjeti laki trzaj u trbuhu. Oslušnu, kao da neka ribica iskoči iz vode pa ponovo bućnu  u nju. Trajaše kratko, ne više od dvije tri sekunde. Onda se nešto prevrnu u njenoj utrobi, gađenje se u valovima pope do grla. Ona skoči i u dva koraka se nađe nad wc šoljom. Pade na koljena sva zgađena.. .i povrati.

Ostaće tako u tom položaju par minuta. Sinu joj nevjerovatna misao u glavi. Ustade polako i pogleda se u ogledalo. Učini joj se odjednom da vidi neku novu ženu. To više nije bila ona. Preobražaj je bio munjevit. Kud nestade ona očajna, neutješna Dijana. Umjesto nje ugleda lice koje se postepeno razvedravalo kao nebo poslije kiše. Raširene zjenice, oči koje su poprimile grimiznu boju. I smiješak od uha do uha. Smijala se kao luda, sa slinom koja joj je curila niz lice, osjećajući još uvijek onaj blagi vjetrić na potiljku.

-Postaću majka! Hvala ti Majko Božja, hvala ti Majko Božja, hvala ti Majko Božja... ponavljala je, i ponavljala ta mlada žena, koja nikad nije bila vjernica.

I tom ritmičkom mantranju osjeti da joj se vraća snaga. Ona prava, iskonska ženska snaga, koja pomaže da se sve pretrpi i preživi .

Iako se gađenje vratilo još jedanput ipak osjeti da je zapravo ozdravila, da se vratila sebi, da nikad nije bila jača. Misli joj se razbistriše, vrati se brzo u spavaću sobu, baci brzo rastopljene tablete u klozet. I pusti vodu. I kao da ta voda konačno sapra njene crne misli.

Gavran je sjedio u otvorenoj krletci očito ne zeleći nikuda. Bio je vrlo tih. Šutio je nekako svečano. Dijana ga uze s ljubavlju i reče:

•    U pravu si, moj prijatelju, ‘neveeeer moreeee’!

Pronađe kofer, ubaci nasumice nešto odjeće u njega, uze dokumente i novac. I hranu za Gavrana. Prebaci svoj crveni šal preko krletke i zalupi vrata kuće.

Hodala je tako nekih pola sata, s koferom u jednoj ruci a u drugoj noseći krletku. Stiže na Glavni autobusni kolodvor. Tamo je stajao samo jedan autobus. Uđe u njega, izvadi novčanik i upita šofera:

-Gdje ide ovaj autobus? 

-U Beč gospođo. Moramo odmah krenuti. Sarajevo samo što se nije zatvorilo. 

-Mogu li dvije karte? 

-Za koga još? 

Ona podiže krletku i reče: - Za mene i njega.

 

Šofer uze novac pa joj reče:

•    Idi negdje nazad sjesti s tom ptičurinom. Ah bogati, žene s djecom spašavaju glavu i bježe a ona nosi ptičurinu.

 

•    I ja isto, smiješila se u sebi, samo niko ne zna za njega. 

***

U Brčkom, na obali Save su im naredili da iziđu iz autobusa. Zatim su svi putnici morali preći pješice preko mosta na Savi. Trajalo je to cijelo poslijepodne. Čekao ih je drugi autobus na hrvatskoj strani, u mjestu Gunja. Spašeni su, svi su odahnuli. Najgore je prošlo. Izvukli su se iz ratnog pakla.

Navečer su nastavili put ka Beču.

Nakon nekog vremena, Dijana umorno nasloni glavu na krletku ...i zaspa. Sanjala je jedan daleki grad sa rijekom koja teče po sredini. Svuda svjetlost, ljudi mirno šetaju, sa sretnim licima, djeca trčkaraju oko roditelja. Svuda neka opuštajuća muzika. Nešto se slavilo. Vidje sebe u tom snu, kako sjeda umorna na travu parka, s krletkom do nogu. Priđe joj neki visoki, plavi muškarac. Nasmiješi joj se i reče: 

-Welkome,ti pripadaš nama. Sva sretna ona upita: A Gavran? I on? I on, reče muškarac svijetlih očiju.

Uto osjeti neku ruku na ramenu. Bio je to šofer:
 

•    Ženo božja, izlazi, u Beču smo. 

Na trotoaru je bio još samo njezin kofer. Svi putnici su već negdje nestali. Uze kofer i krletku i krenu pješke. Kao u šetnji. Začudi se kako je sve čisto, bez gužve, skoro nestvarno. Je li moguće da je negdje rat? Da ljudi nemaju vode, struje, kruha...da ubijaju jedni druge, da ginu u krvi!

Nađe se na željezničkom kolodvoru. Na polupraznom peronu je stajao vlak.

Nije imala nikakve ideje kuda bi krenula. Neki ludi osjećaj ovlada njome, umjesto da je u panici, ona osjeti radost, lakoću, slobodu. Sunce se polako probijalo, bilo je jutro, kraj travnja i postajalo je sve toplije. Uskoči u vlak kao perce. Snažna mašina napravi trzaj...i krene.

Taman se smjestila s Gavranom do prozora kad uđe kondukter. Ona upita: - Kud ide ovaj vlak? On spusti pogled na nju, pa onda na krletku pa upita:

-Kud želite gospođo?

 -U drugi život, gospodine.

 -Gospođo uzimate li Vi drogu ?

 -Ne gospodine, ja sam u drugom stanju.

 

•    O, vi se znate i šaliti, nasmija se on.

*** 

Ležala je na tvrdom, željeznom krevetu izbjegličkog centra. Tek što su je vratili iz bolnice , sa malim zamotuljkom, u sobu uđe mlada socijalna radnica :

 

•    jeste li izabrali ime za dječaka? Moram ga registrirati. 

-Da, gospođo, zvat će se Allan. Po Edgar Allan Poe. 

-Je li to možda otac dječaka?

-Da, na neki način, smijala se Dijana.

-Sorry, šalim se, upišite: otac nepoznat!. 

Socijalna radnica podiže obrvu, i izađe. Dijana se nasloni na lakat i gledaše dugo u taj zamotuljak, u tog malog crva, koji se grčio i tražio da jede. Bili su sami na ovom svijetu, u tuđoj zemlji, na tvrdom željeznom krevetu. Ali, sve što je oduvijek željela, bilo je tu...bila je neizmjerno sretna. 

I ostvario se onaj san koji je sanjala onda u autobusu. Nakon što je naučila čudni jezik nove zemlje, stanujući u onom svijetlom gradu sa rijekom po sredini, prepozna onog visokog, plavog muškarca iz sna, koji joj reče: 

-Budi ljubav mog života, ti si sad naša!

 Ona ga upita:

 

•    A moj sin? Je li i on vaš?

-  I on je naš. 

*** 

Stajala je u zračnoj luci, čekajući oca. Ugleda ga kako plašljivo korača, nesiguran. Još nikad nije bio u tako velikom svjetskom gradu, sa toliko gužve i toliko ljudi. Prvi put je letio avionom. Suze joj grunuše niz lice kad vidje kako se nekako smanjio, ostario za ovih šest godina. Dijana mu pritrči i zovnu ga. Zagrliše se. Ostali su dugo tako u tom položaju, u suzama. Bile su to suze olakšanja, zbog susreta nakon toliko godina, zbog sreće da je sve ipak prošlo, zbog spoznaje da se sve preživjelo. A istovremeno, bile su to i suze žalosti, oplakivali su u tom momentu smrt Dijanine  majke i pogibiju brata. 

Iza njenih leđa pojavi se jedan mališan i stidljivo pruži ruku. 

-Welcome, djede! Ja sam Allan. 

Starac se zagleda se u njega, prihvati malu ručicu, pa sav u nevjerici upita:

 

•    Zar imam unuka?!

 

•    Da, oče. Već šest godina.

 

•    I govori naš jezik, čudio se on.

 

•    Dakako, jer tako treba. 

 

•    Kad si ga rodila?

 

•    U Drugom životu, oče! Uspomena iz onog Prvog.

 

•    Znaš li da je Narcis onda pobjegao u Ameriku?

 

•   Koji Narcis? Ne sjećam se nikoga s tim imenom.

 

•   Gledao ju je prodorno, pravo u oči. A zatim polako upita: -Kakva je ovo ptica?

 

•  Gavran. On se konačno vratio kući. Na to Gavran stade na jednu nogu, raširi krila pa dreknu:

 

•   Neverrr moreee! 

 

__________________________________________________________________________

*Gavran (The Raven) je pjesma američkog pjesnika Edgar Allan Poe, koja je prvi puta objavljena 1845 g. u New York Evening Mirror.

 

 

 

 

 

Dragica Križanac