Oleg Antonić | Tri su slike istog sna

I.   Olovo nakrca mrak. S nebesa se sruči smak. Rasturi i dar i mar. Rasprši sav snovit čar.   Sivom duga svije luk. Mahnit se stropošta buk. Zakoluta golem vir; duševnima uzme mir.   Secesijski padne park. Zagubi se čestit znak. Petrolejka lije kal. Bal strašila hini žal.   Posvud slijepih riba mrijest. Plijesan liram utka bijes. Libri su nam još za plam! Pepli Rima buše šval*.   Nekad tajgom gaca noj. Utihnuo dični soj. Pod plahtom tek bije boj zdvojno psujuć usud svoj.

II.   Kratak ovo bješe dan. Pljušti kao rijetko kad. Daleki nas muti zvuk: je li jauk; il' je huk?   Nemamo mi ništa s tim! Čujem, plijeniš Jozin mlin? Kakav će to biti jal! Ljudi, na krov! Stiže val!   Iščupalo starom hrast. Otelo mu mast. I čast. Pođe selo svo u zbjeg. Daj izvjesi ovaj stijeg!   Dobar nam je svaki red. Mirnoj vodi kapne med. Ispravan je nama slijed klanjati da skapa žeđ.   Hrđa k zrnu - jalov pjat. Bok! A rok? I; hopla - stop. Pukne glina, zapne plug; zametne se puni krug.

III.   Smrači se u čudan sat. Biblijski se stušti dažd. Smjerno sudbom pluta raj. Vjeruješ li? Sada znaj!   Šumoran je cijeli brijeg; gdjegdje vapaj, šušur, bijeg. Naćuli se namah muk. Krcne. Časkom prhne ćuk.   Plove stabla noseć spas, slomljeni zacvili pas iznijevši se tek za vlas; dolinom se cijedi čas.   Zagalami silni slap dok mu zadnja hlapi kap: Ja zalijevam cijeli svijet! Grohotom ću skršit led!   Što se desi nakon sveg? Zapahulja lanjski snijeg. Suncostaj da bude taj? Mijesi lijeno mijena kraj

 

_________________________________________________________________________________

* Cijeli red duguje postojanje Stanislavu Vinaveru (Nova pantologija pelengirike; Beograd, 1922.).