petak, 30. listopada 2020.

Lorena Vojtić | Splet misli

 

Zagledaš se u daljinu... Razmišljaš zašto opet vidiš tu "pojavu" kao razlog svoga pisanja. Godinama se trudiš biti osoba; koja kao i svi drugi- putuje ovim nepreglednim prostranstvima, a zapravo kroz snove dobivaš odgovore. Razumijevanje u nekim višim horizontima... Polako počinjem gubiti vjeru u to. I samo očekuješ da bude tu. Ne umaraju tebe neprospavane, sanjarske noći, već osjećaj da ne možeš ništa promijeniti. Bojiš se da ćeš uvenuti, poput ruže, jer ne možeš priznati i ne možeš pogledati u oči; jer će te žar u njima odati. Vidjela sam jednog leptira. Tako sam poželjela odletjeti daleko, u neki bolji svijet. Tamo gdje se "ne važe" svaka riječ i gdje ljudi direktno govore što proživljavaju. Fascinantno je kako se možeš zaplesti u vlastite konfuzije, te pritom izgubiti pojam o vremenu. Uporno izbjegavaš napisati tu jedinstvenu istinu, koja bi sažela sve dosadašnje dane. Ti ne možeš pojmiti nešto istinsko, zar ne? Nisi poput mene. Pitam se, što je uopće dobrota u ovome svijetu, gdje se skrila? Zacrtana sudbina, još od davnina. Vrijedi li onda s iščekivanjem u srcu; brinuti za sutra? Nikad se ne možeš pomiriti sa samotnim konstatacijama. I što se dogodi u nutrini, da u jednom trenu preokrene cijelo tvoje postojanje? Je li upravo to - najvažnije odredište duše?

 


Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.